Pogledajte pažljivo ovu sliku. Vidite li na njoj nešto neobično? Doista, svetci igraju stolni nogomet! Pa, upravo nevjerojatno!
Slika je nastala nekoliko minuta nakon što su se djeca obukla u svetce, prije predstave za Holywin koja se održala 31. listopada u našoj župi. Dok su se ostali svetci odijevali, prošetala sam se malo da vidim što druga djeca rade. I nabasala sam na ovaj prizor. Dječji. Prirodni. Izvorni. Djeca igraju stolni nogomet. A svatko od svetaca koje utjelovljuju nekad je bio dijete. I tako mi je palo na pamet: Nije li moguće da će baš netko od ove djece jednoga dana poslati „drugi sveti Carlo Acutis“ ili „drugi blaženi Ivan Merz“? Nisu li i mnogi svetci nekada bili nestašni dječaci ili djevojčice? Za mnoge možda, da smo živjeli u njihovo doba, ne bismo rekli da će jednoga dana biti na glasu svetosti… A evo, danas su ova djeca odjevena u njih, uče o njima, ponavljaju njihove riječi i utjelovljuju ih.
Gledajući ovu sliku sjetila sam se župnikove propovijedi na Sve svete. Što je, prema don Boscu, potrebno da budemo sveti? Prvo, potrebna je radost. To podrazumijeva u svemu vidjeti nešto dobro, pa čak i u teškim situacijama razmišljati lijepo i pozitivno. Drugo, ispunjavati svoje dužnosti. To znači marljivo raditi ono što nam je od Boga dano, ono što nam je povjereno, svatko svoje: svećenici, djeca, majke, očevi, bake i djedovi. Treće, činiti mala dobra djela. Baš ta mala dobra djela čine razliku. Nije potrebno činiti velike stvari, već svakodnevno pomagati i biti tu za bližnje u sitnicama, u našoj svakodnevici. Tako se postaje svet. Trebamo radosno živjeti svoju svakodnevicu i u njoj davati sebe bližnjima – u toj je rečenici sažeta sva mudrost svetosti.
Može li bilo tko od nas postati svet? Nismo li svi pozvani na svetost? Najbolji su nam primjer ova djeca na slici. Gledajući ih, vidim radost i veselje – jer svetost nije rezervirana samo za klupe u crkvi i kipove, nego za svakodnevicu i igru. Vidim zajedništvo, surađivanje, poraz i pobjedu – a sve to gradi naš kršćanski život. Svakim porazom učimo, čak više nego pobjedom. Ali, ponajprije, vidim djecu koja se igraju – a igra je njihov prostor u kojem uče o zajedništvu, u okrilju svoje sigurne luke, svoje župe. Tko zna kamo će ih život odvesti, no bitno je da nastave biti radosni, veseli, životni, pomagati jedni drugima i biti marljivi. Biti svet znači unijeti svoju radost u svaku stvar koju radimo u životu – pa makar to bila i partija stolnog nogometa. Doista, svatko od nas može postati svet! Usudimo se, recimo Bogu „da“!