
Uvod: Kako razumjeti današnji evanđeoski ulomak?
Današnji evanđeoski ulomak nastavak je Isusova govora o „posljednjim vremenima“. Nakon prispodobe o ludim i mudrim djevicama, na misi nam je naviještena prispodoba o Gospodaru i trojici sluga. Čini nam se da ova prispodoba obrađuje istu temu kao prispodoba o djevicama. Ima istu temu, sličan kontekst i može nas navesti na isti zaključak do kojeg smo došli prošli tjedan.
S druge strane, ova prispodoba nas stavlja pred pitanje što je „lijeni“ sluga pogrešno učinio. Nije oštetio gospodara te njegovi argumenti da je on strog i nepravedan ne čine se pogrešnima. Istina je da se gospodar iz prispodobe može činiti kao onaj koji je bezbrižno otputovao te da po povratku uzima plodove tuđega rada.
Razumjeti Evanđelje kao književnost
U prethodnim tekstovima bilo je govora o evanđeljima kao tekstovima napisanima za Crkvu te da je povezanost evanđelja i života Crkve ključna za razumijevanja evanđelja. Osim crkvenog karaktera evanđelja važno je razumjeti i djelo samoga pisca pojedinog evanđelja te književnu vrstu kojom se koristi kako bi prenio poruku zajednici kojoj piše.
Književna je vrsta bitan okvir tumačenja teksta. Zakonitosti književne vrste daju osnovu za razumijevanje teksta i poruke. Vic ne shvaćamo isto kao znanstveni tekst, bajku ne čitamo kao povijest, a pjesme ne čitamo kao znanstveni članak. Tako i u evanđeljima nije isto govori li nam evanđelist preko govora, izreka ili prispodoba, ili čitamo li evanđelje ili poslanicu.
Mt 25, 14–30 je prispodoba. U središtu prispodobe nisu problemi stvarnoga svijeta niti isključivo problemi koji se tiču radnje ili likova. Prispodoba služi da preko poznate situacije objasni dublje teme, one koje se obično obrađuju apstraktnim raspravama u filozofiji ili teologiji. Prispodoba ima oblik priče, ali njena je svrha objasniti neku složeniju temu, tj. teološke nedoumice.
Tako današnji evanđeoski odlomak pripovijeda o gospodaru i trojici slugu, ali obrađuje određenu teološku temu. Današnji evanđeoski ulomak oslanja se na prispodobu o djevicama (Mt 25, 1–13), ali želi progovoriti ne samo o našoj spremnosti da životom pokazujemo da smo spremni susresti Gospodina (vidi: Razmišljanje prošle nedjelje), nego dodaje nešto novo: stav ljudi prema Bogu koji dolazi.
Što je bitno u prispodobi?
U čitanju pojedine, tako i ove, prispodobe važno je ostati usredotočen na ono bitno, a to je govor o Božjem dolasku i susretu čovječanstva s Njime. Zašto jedan prima 5 talenata, a drugi 2 ili 1, to je nebitno. Čak i činjenica da su postupci prve dvojice sluga, koji čine dobro, ispripovijedani gotovo automatski govori nam da u tome ne leži srž prispodobe. Lijeni nas sluga postavlja pred nezgodno pitanje: nije oštetio svoga gospodara, koji „žanje gdje nije sijao“, a kažnjen je. Ovo je dublja tema o kojoj prispodoba progovara. Svatko zna da treba iskoristiti talente, ali pravo pitanje je uzima li Bog i zašto smo dužni dati mu ono što je ionako dao nama?
Ključna razlika: Stav o gospodaru
Na početku prije odlaska gospodara, koji predstavlja Boga, sluge dobivaju talente. Prva dvojica bez puno objašnjenja uzimaju svoje talente i koriste ih kako bi stekli drugih pet, odnosno 2 talenta. Treći sluga uzima primljeni talent i zakopava ga u zemlju. Čin je to koji govori koliko se bojao izgubiti gospodarev talent. Ovo nam već nagoviješta njegov stav koji izgovara u Mt 25, 24–25 („Gospodaru! Znam te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao…“).
Gospodar se, međutim, vraća i traži čiste račune. Slika koja nas intuitivno podsjeća na posljednji sud, odnosno onaj susret Boga i ljudi gdje će se, pojednostavljeno rečeno, pokazati tko je bio dobar, a tko loš. Gospodar nagrađuje sluge koji su iskoristili talente, a kažnjava slugu koji je zakopao svoj talent.
Stav trećega sluge ima nekoliko osobina. Prvo, on ne djeluje aktivno ili u duhu povjerenja koje vlada između gospodara i prve dvojice sluga. On djeluje iz straha. Drugo, on se vodi računicom da ne nanese štetu gospodarevu imanju i zato tajnovito zakapa talent. Treće, u razgovoru s gospodarom govori da je gospodar strog i da uzima plodove tuđega rada. Tu je na nekoj površnoj razini u pravu, ali problem njegova stava vidimo iz suprotnog primjera drugih dvojice slugu.
Njih dvojica gospodarevo shvaćaju kao svoje. Brinu i umnažaju dobra koja su primili. Oni ne vide gospodara kao neprijatelja i kao nepravednog, nego kao suradnika. U konačnici, gospodar nagrađuje sluge koji su radili za njegovo dobro: „Valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga.“ (Mt 25, 21.23). Dakle, zajedno uživaju dobro koje su izgradili.
S druge strane, treći sluga vidi gospodara i susret s njime kao prijetnju. Njegovo shvaćanje dobra je nedjelovanje. On ne čini zlo, ali ne čini ni dobro. Za njega susret ne završava sretno ne jer čini zlo, nego jer propušta činiti dobro.
Dakle, za Isusa prava moralna dvojba nije činimo li dobro ili zlo, nego propuštamo li činiti dobro, odnosno činimo li ono veće dobro, više dobra, umnažamo li dobro ili ga zakopavamo. Za Isusa je stav o Bogu tako vezan za naše moralno djelovanje. Onaj tko Boga vidi kao Oca i onoga koji želi dobro, čini dobro ne samo jer je susret s Bogom neminovan, nego čini dobro jer je na istoj strani na kojoj je i Bog. Sebe vidi kao suradnika u Božjem djelu.
Treći, zli i lijeni sluga, vidio je Boga kao prijetnju i živio je proračunato. Nije možda činio zlo, ali nije činio ni dobro. Treći je sluga prikazan kao tragičan lik, koji zbog svog nepovjerenja prema Bogu čini krivo ne čineći ono veće dobro. Treći sluga je primjer tragedije čovječanstva koje misli da se život može živjeti pasivno i da će se dobro dogoditi samo od sebe. Dobro se, naprotiv, stvara i gradi. Dobro se ne podrazumijeva, nego se obnavlja svakoga dana.
Zaključak: Razumjeti Evanđelje kao Crkva
Kraj liturgijske godine upućuje nas na razmišljanje o tom posljednjem susretu Boga i ljudi. Međutim, taj se susret ne čeka pasivno, nego smo pozvani raditi u svijetu kao što je to Krist činio. To ne činimo iz straha od pakla, nego iz nadahnuća Duha i jer Božje dobro vidimo kao svoje dobro. Nalazimo se i pred došašćem i Božićem, koji nam govore o dolasku Boga među nas. Liturgijska godina svojim krajem i početkom nove liturgijske godine povezuje onaj konačni dolazak i onaj prvi dolazak. Dolazak u naše vrijeme (Božić) i onaj dolazak na kraju vremena (svetkovina Krista Kralja). Pogled kršćanina usmjeren je prema vječnosti, ali njegovo djelovanje usmjereno je prema ovome ovdje i sada. I upravo zato sljedeći evanđeoski ulomak (Mt 25, 31–46) govori o tome kako čineći dobro drugima u biti činimo dobro Bogu (vidi Mt 25, 40: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“).