„… Ne ubij! …“
U ljeto i jesen 1991. godine svi su, čak i oni koji su vjerovali da „..neće Zapad dopustiti da nas napadnu velikosrbi…“, postali skeptični u vezi s očekivanjima da će se razrješenje sukoba u Hrvatskoj dogoditi mirnim putem.
Dva dana nakon posjeta Beogradu državnog tajnika SAD-a Jamesa Bakera, dogodio se napad na Sloveniju. Možemo govoriti o tome da je to sukob koji je trajao nekoliko dana, ne dulje, ali pitam vas jesu li oni kojima je netko ubijen, koji su ostali bez svoje kuće, spremni razmišljati o tome? Bilo je očito da, prije ili kasnije, oružani sukob čeka i Hrvatsku, pogotovo znajući da se u bivšoj Jugoslaviji Srbija nije previše sukobljavala sa Slovenijom, čak su i jedni i drugi poprijeko gledali nas, Hrvate.
U meni se tada, kao vjerniku, vodila borba između potrebe odlaska u ratni sukob, koji nam je, očito, predstojao, i pete zapovijedi: „Ne ubij!“
Mogao sam, naime, otići u sukob i nadati se da neću nikoga ubiti, ali onaj koji ide u rat i nije načisto s činjenicom da je rat surov, da se u ratu uništava, da se u ratu ubijaju ljudi, nije mogao računati da će imati mogućnosti preživjeti ratni sukob. No, te su se misli i dalje u meni sukobljavale i nisam mogao naći rješenje.
Tada se dogodilo nešto što nisam očekivao. Bio je to postupak pravog pastira, Čovjeka vjere, odnosno propovijed kardinala Kuharića izrečena na Mariji Bistrici i na blagdan sv. Lovre u župnoj crkvi u Petrinji:
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je.
Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova!
Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!
To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede.
To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom bismo i mi bili žrtve Zmaja!
Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju.
A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo.
Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!“
Ove su riječi bile melem na ranu moje duše i dovele su me do zaključka (koji se kasnije, kada sam čitao knjigu V. S. Solovjova Tri razgovora i pripovijetka o Antikristu, koju svima preporučujem pročitati, pokazao točnim) da se trebamo braniti, ali ne osvećivati, ne smijemo mrziti, trebamo se moliti za svoje neprijatelje!
Ove su riječi i kod mnogih drugih branitelja, što sam doznao u kasnijim razgovorima s njima, značile prekretnicu i ohrabrenje za njihovu odluku stati u obranu Domovine i našeg naroda!
Nažalost, ako se prisjetimo riječi tadašnjeg patrijarha SPC-a Germana koje je izrekao u vezi sa stradanjem Srba u Jasenovcu (višestruko preuveličavana, iako su se i događala) da Srbi kao narod trebaju oprostiti, ali ne zaboraviti, onda one u nas ne mogu unijeti mir kao riječi kardinala Kuharića.
I to su riječi prave vjere, to su riječi pravoga pastira koji živi sa svojim pukom, to su riječi nasljednice riječi kardinala Alojzija Stepinca, to su riječi nasljednice Kristovih riječi, da molimo za svoje neprijatelje!
Kako možemo oprostiti ako ne zaboravimo? To je opraštanje s figom u džepu, to nije opraštanje! Doduše, kada uzmemo u obzir manipulacije brojem stradalih u Jasenovcu (ma da je i jedan, previše je!), ne čude riječi kojima se „oprašta“, a zapravo opravdava svoje loše postupke!
Sve bi bilo dobro da je ostalo na tome, da se kasnije ne čuju slične riječi, izrečene istom logikom!
Novi patrijarh SPC-a Porfirije poručio je 2021. godine u Busijama, na obilježavanju Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u vojnoj akciji Oluja, „… da treba da se pomolimo za sve nevino postradale u strašnim avgustovskim danima 1995. godine, ali i za sve postradale prije toga u Hrvatskoj, kao i da ne smijemo zaboraviti, ali da kao hrišćani moramo oprostiti…“
Jesu li ovo riječi dostojne Kristova nasljednika, ostavljam vama da zaključite! Meni je previše sličnosti u razmišljanju, stajalištima i postupcima ovih dvaju patrijarha da se ne bi osjetilo neodstupanje od identičnog načina razmišljanja. Nadam se, ne i od postupanja!