Malena plačljivica

„Tata, mislim da je dovoljno toplo za igru u parku“, zaključila je Tonka gledajući kroz prozor. No činilo se kao da je njene riječi čula samo bubamara koja je sletjela na prozorsko cvijeće.

„Tata, ja bih u park!“ ponovila je Tonka. 

„Marta, gdje si rekla da stoje pelene?“ vikao je tata prekopavajući po ladicama u hodniku.

„U kupaonskom ormariću!“ javila se mama iz sobe nadvikujući se s plačem malene bebe.

Tonka je kročila u hodnik. „Tata…“ nije uspjela dovršiti jer tata je projurio ne primijetivši ju. Tonka se navirila u sobu. „Mama, mogu li ići u park s rolama?“

„Joj, gdje li je samo ta duda?“ bio je mamin odgovor. 

„Da joj pripremim bočicu?“ predložio je tata. 

I tako svakoga jutra. I dobar dio poslijepodneva. I polovinu večeri. Ali tako nije bilo prije. Ne, ne. Prije se po cijeli dan moglo čuti: „Tonkice, jesi li gladna? Srećice, idemo se voziti biciklima? Smjehuljice moja, jesi li za izlazak u park?“ 

„Gdje su nestale sve te Srećice i Smjehuljice?“ pitala se Tonka ljutito. „E, pa, ukrala ih je ova plačljivica!“ 

I s obzirom na to da joj nije preostalo ništa drugo, Tonka je stala nasred hodnika i zaderala se iz sveg glasa: „HOĆU IĆI U PAAAARK!!!“

Zbog toga je ona plačljivica na tren prestala plakati. Potom je zaplakala još glasnije. 

„Joj, Marta, zovi djeda Tomicu da odvede Tonku u park!“ predložio je tata.

Nije prošlo ni pet minuta, kadli se začulo zvono na vratima. Iza vrata stajao je djed s osmjehom na licu i rukama spremnim za zagrljaj. 

„Hm, čini se da ćemo zagrljaj ipak ostaviti za kasnije“, djed nije očekivao Tonkino namršteno lice. Pogledao je mamu koja je ljuljanjem pokušavala umiriti rasplakanu bebu te je nježno primio Tonku za ruku. 

„Doručak danas baš i nije bio fin?“ upitao je djed, pokušavajući otkriti uzrok Tonkine mrzovolje.

„Ona plačljivica kriva je za sve!“ ljutila se Tonka, a od ljutnje je hodala toliko brzo da je djeda gotovo vukla za sobom. „Ukrala mi je mamu i tatu. Više nemaju vremena za mene, a katkad mi se čini da me uopće ne primjećuju. Pitam se…“ nije uspjela izreći do kraja. Suznih očiju zagrlila je djeda. Činilo joj se da ju jedino on još voli. 

U parku nije bilo puno djece. Djed je predložio da se malo poljuljaju. Tonka se ljuljala toliko snažno da je stopalima gotovo dodirivala nebo. 

„Hej, srušit ćeš sunce“, šalio se djed. Zatim ju je upitao: „Tonkice, znaš li ti da sunce svijetli i po noći?“

„To nije moguće, onda to ne bi bila noć nego bi još uvijek bio dan“, odgovorila je. 

Djed je uzeo loptu koja je stajala zaboravljena ispod klupe. „Dođi i pogledaj ovu loptu“, pozvao ju je. „Joj, kako lijepa maca!“ uskliknula je. „Slažem se, no nisam ti to htio pokazati. Pogledaj kako je lopta s ove strane gdje se nalazi maca osvjetljena, dok je druga strana u sjeni. Ako okrenem loptu, hoće li maca i dalje biti osvjetljena?“

„Neće, maca je sad u mraku“, odgovorila je.

„A vidiš, sunce je i dalje tu“, uputio ju je djed. Tonka se sad malo zbunila. 

„Zamisli da si ti ova maca“, nastavio je. „Kad mama mijenja pelenu malenoj Lani ili ju možda uspavljuje, tada je maca u mraku i čini joj se da je sama i zaboravljena. A gdje je maca kad te mama zagrli i pročita zanimljivu priču?“ upitao je te okrenuo loptu.

„Maca je tada obasjana suncem!“ zapiskutala je Tonka pažljivo gledajući loptu.

„Eh, ljubav je baš kao i sunce. Uvijek svijetli! Katkad nam njena svjetlost nije vidljiva, ali ipak je tu. Nemoj to zaboraviti!“ djed joj je nježno dotaknuo nosić.

„Hoćemo li se sada loptati?“ predložio je. I tek što su nekoliko puta bacili loptu, netko je upitao: „Smijem li se igrati s vama?“

„Tata!“ radosno je uskliknula Tonka i zagrlila ga. „Ili bi se možda radije rolala?“ tata je pokazao na torbu. 

Tonka je ispustila loptu i nestrpljivo uzela role. Djed joj je pomagao s oblačenjem. 

„Čini se da je maci sada dan!“ namignuo je Tonki. Ali umjesto sunca djed je na Tonkinu licu vidio sijevajuće munje. Prateći njen pogled ugledao je mamu s kolicima i tatu kako pokriva Lanu.

„Tonkice, pogledaj me“, djed je želio njenu pažnju. „Što misliš, bi li te sunce jače grijalo kad bi u parku bila sama ili bi te grijalo jednako bez obzira na to koliko nas zajedno s tobom sjedi na klupi?“ 

Tonka je zamišljeno gledala u role. 

„A svjetlost? Je li se ona prepolovila i smanjila u svom sjaju zato što u isto vrijeme treba osvijetliti i tebe i mene?“ djed ju je dalje ispitivao. 

Tonka je oko sebe promatrala suncem obasjane predmete. 

„Vidiš, sve stvari troše se kad se dijele. Na što više čaša razdijelimo sok iz vrča, to će svatko dobiti manje ukusnog soka. Više ćeš jabuke pojesti ako ju pojedeš sama nego ako ju s nekim podijeliš. Ali ljubav je baš kao svjetlost. Snaga ljubavi prema tebi ne umanjuje se bez obzira na to što više nisi jedino dijete u obitelji – jednako grije i tebe i Lanu. Bez obzira na to što sada više očiju gleda u mamu i tatu, niti jedno oko ne može uzeti više sjaja“, objasnio je djed. Tonka baš i nije bila uvjerena, ali djedove su je riječi ipak nekako umirile. 

U tom trenu približio se tata predajući kolica djedu Tomici. 

„Smjehuljice, idemo se rolati?“ tata je sjeo pored Tonke obgrlivši ju, a Tonka je osjetila kako ju njegov zagrljaj grije. 

 „Tko prvi do mame dobiva sladoled!“ rekao je tata i potrčao. Tonka se nasmiješila djedu, a on je zakotrljao loptu prema njoj. Lopta se zaustavila pred njenim nogama. A svjetlost je osvjetljivala macu.