Kako živjeti krepost poniznosti (2)

Nastavak.

2. Pročišćenje od nezdravog straha

Prvi dio Litanija poniznosti usmjeren je na oslobađanje od oholosti koja vodi sebičnim željama, dok se drugi dio bavi ponosom koji potiče nezdrave strahove. Poniznost nam pomaže osloboditi se straha jer nas usmjerava dalje od pretjerane zaokupljenosti sobom. Kada smo usredotočeni samo na sebe, lakše se javljaju zabrinutost, uznemirenost, ljutnja i strah.

Važno je razlikovati zdrav strah, koji nas štiti od stvarne opasnosti, od nezdravog straha, koji proizlazi iz pretjerane usmjerenosti na sebe. Primjerice, strah od pada s litice prirodna je reakcija koja nas čuva, dok nas drugi strahovi mogu nepotrebno opterećivati. Rast u poniznosti zato nam pomaže prepoznati i postupno se oslobađati nezdravih strahova.

Od straha da ću biti ponižen, oslobodi me, Isuse 

Tko bi želio biti ponižen? Naravno, nitko ne bi. Ali iako postoji prirodna sklonost odbojnosti prema poniženju, ne bismo se trebali bojati da će nam se to dogoditi kada na poniženje gledamo u svjetlu milosti. Poniženje može biti bolno iskustvo i važno je prema onima koji ga proživljavaju pokazati suosjećanje, razumijevanje i podršku. Ipak, ono može postati i prilika za duhovni rast jer nas suočava s vlastitom potrebom za priznanjem, poštovanjem i potvrdom drugih. Sveta Faustina u svom Dnevniku piše: „O moj Isuse, ništa nije bolje za dušu od poniženja.“ To ne znači da je ponižavanje samo po sebi dobro, nego da bolno iskustvo možemo iskoristiti za rast u poniznosti i dublje oslanjanje na Boga kao izvor naše vrijednosti.

Kada doživimo poniženje, možemo izabrati hoćemo li dopustiti da ono u nama potakne ljutnju i ogorčenost ili ćemo ga prihvatiti kao priliku za rast u svetosti. Oslobađanjem od potrebe za ljudskim priznanjem postajemo manje ovisni o tome kako nas drugi vide i vrednuju. Prava sloboda dolazi kada naše dostojanstvo više ne ovisi o tuđem mišljenju, nego se oslanjamo na Boga. Poput djeteta koje se ne opterećuje pretjerano time kako ga drugi doživljavaju, možemo učiti prolaziti kroz teške situacije s većim mirom i usmjerenošću na Boga.

Od straha da ću biti prezren, ukoren, oklevetan, ismijan ili povrijeđen, oslobodi me, Isuse

Biti prezren, ismijavan, nepravedno kritiziran ili oklevetan samo po sebi nije krepost. Zapravo, ta iskustva su izravna posljedica nečijeg grijeha. Nitko nema pravo tako se ponašati. Uz to rečeno, važno je i da se ne bojimo ako nam se to dogodi. Poniznost se očituje u načinu na koji reagiramo na takva iskustva. Važno je ne dopustiti da tuđa mržnja, uvrede ili laži naruše naš unutarnji mir i udalje nas od dobra. To ne znači da trebamo opravdavati loše ponašanje, nego da nastojimo na njega odgovoriti bez mržnje i osvete, s oprostom i milosrđem.

Takva reakcija nije laka i zahtijeva duboku poniznost te povjerenje u Boga. Isus nam je primjer jer ni pred ruganjem, nepravednim optužbama i mržnjom nije dopustio da ga one odvrate od njegova puta. I kršćanski mučenici pokazivali su sličnu slobodu, prihvaćajući patnju kao priliku za duhovno pročišćenje. Rast u poniznosti pomaže nam osloboditi se straha od tuđeg neprihvaćanja i zadržati mir, čak i kada se drugi prema nama ponašaju nepravedno.

Od straha da ću biti zaboravljen, oslobodi me, Isuse 

Osjećaj da smo zaboravljeni može u nama probuditi potrebu za pažnjom i potvrdom drugih. Iako je prirodno željeti biti voljen i zapamćen, poniznost nas poziva da se oslobodimo straha od zaborava i utjehu pronađemo u Bogu. Kada nam drugi iskazuju ljubav i pažnju, možemo ih prihvatiti kao slobodan dar, prepoznajući dobrotu i nesebičnost osobe koja nam ih pruža, umjesto da ih doživljavamo kao nešto što nam je nužno potrebno.

Ponizna osoba ne prestaje voljeti kada se osjeti zaboravljenom jer ne temelji svoju vrijednost na tuđoj pažnji. Ona razumije da se prava ljubav slobodno daje i ne može se zahtijevati niti zaslužiti. Oslobađanjem od straha da ćemo biti zaboravljeni postajemo slobodniji primiti ljubav drugih sa zahvalnošću, ali i nastaviti voljeti kada nam ta ljubav nedostaje.

Od straha da ću biti osumnjičen, oslobodi me, Isuse 

Kada smo nepravedno ili opravdano osumnjičeni, često reagiramo obrambeno jer želimo zaštititi svoj ugled i dokazati da smo u pravu. Poniznost nas poziva da najprije saslušamo drugoga i iskreno preispitamo vlastitu savjest. Ako je sumnja opravdana, možemo prepoznati vlastitu pogrešku i promijeniti se, a ako nije, možemo ostati mirni i odgovoriti istinom, bez potrebe za osvetom ili neprestanim opravdavanjem.

Poniznost ne znači da se nikada ne smijemo braniti, nego da ne dopustimo da nam tuđe sumnje i prosudbe oduzmu mir. Kada smo sigurni da postupamo u skladu s istinom, možemo prihvatiti da nas drugi neće uvijek ispravno razumjeti. Takva sloboda pomaže nam rasti u karakteru, miru i povjerenju u Boga.

Primjer je blaženi Alojzije Stepinac, koji je unatoč optužbama isticao da mu je savjest mirna i da je spreman podnijeti prezir i poniženje zbog svojih uvjerenja. Njegov primjer pokazuje kako čista savjest i vjernost istini mogu biti izvor unutarnje snage, čak i kada nas drugi osuđuju.

Izvor: https://mycatholic.life/books/the-path-to-holiness/ch-2-the-virtue-of-humility/ 

Nastavlja se u petak.