Poniznost dolazi od riječi humus, što znači zemlja ili tlo, a označava čvrsto stajanje na zemlji i življenje u skladu s istinom. Ona znači ne precjenjivati se, ali ni podcjenjivati, nego prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Prema sv. Tomi Akvinskom, poniznost znači gledati na sebe onako kako nas Bog gleda i prepoznati da je svako dobro koje imamo Njegov nezasluženi dar.
Poniznost je temelj svih kreposti i važan korak na putu svetosti. Oholost nas, naprotiv, navodi da želimo biti više nego što jesmo i da svoju vrijednost tražimo u očima svijeta i mišljenju drugih. Zato je poniznost jedna od najtežih kreposti za razumjeti, prihvatiti i živjeti. Put prema njoj započinje razumijevanjem, nastavlja se svjesnim izborom, a zatim traži trajni trud i usklađivanje vlastitih želja s onim što prepoznajemo kao dobro. Kao što je govorio sv. Augustin, put prema Kristu vodi kroz poniznost.
Litanije poniznosti napisao je i svaki dan nakon svete mise molio španjolski kardinal Rafael Merry del Val (1865. – 1930.), državni tajnik Svete Stolice za vrijeme pontifikata svetog Pia X. Iako iz plemićke obitelji i visokoobrazovan, kardinal je bio skroman, jednostavan i ponizan, Sluga Božji.
Ove litanije otkrivaju tri bitne značajke poniznosti. Prvo, pročišćenje sebičnih želja. Drugo, pročišćenje od nezdravog straha. Treće, rast nesebičnih želja u našem srcu.
1. Pročišćenje sebičnih želja – vodimo se onime što drugi misle o nama i time potvrđujemo svoju vrijednost
Od želje da budem cijenjen/poštovan, oslobodi me, Isuse
U svijetu se ugled, status i priznanje često smatraju znakovima uspjeha. Problem nije u tome da nas drugi poštuju, nego u tome da njihovo poštovanje tražimo kako bismo potvrdili vlastitu vrijednost. Primjer je sveta Majka Tereza, koju su mnogi cijenili, ali ona nije djelovala radi priznanja, nego iz ljubavi prema Bogu i bližnjima. Poniznost se ne očituje u tome jesmo li cijenjeni, nego u tome koliko nam je važno biti cijenjen.
Važno je zapitati se koliko naše zadovoljstvo ovisi o tome što drugi misle o nama. Pohvale nam mogu goditi, ali ne bi trebale biti temelj naše sreće i slike o sebi. Ako nas nedostatak priznanja ili tuđa kritika duboko pogađaju, možda svoju vrijednost previše vežemo uz mišljenje drugih.
Ponizna osoba može prihvatiti iskrenu pohvalu sa zahvalnošću, ali ne traži je kako bi se osjećala vrijednom. Isto tako, kritiku može saslušati i iz nje nešto naučiti ako u njoj prepozna istinu, a ako je neutemeljena, ne mora dopustiti da joj naruši mir. Naša vrijednost ne ovisi o tuđem mišljenju, nego o tome kako nas vidi Bog. Poniznost nas tako oslobađa potrebe za stalnim dokazivanjem i omogućuje nam da živimo u skladu s istinom o sebi.
Od želje da budem voljen, oslobodi me, Isuse
Želja da budemo voljeni prirodna je jer smo stvoreni za odnos, davanje i primanje ljubavi. Problem nije u tome što želimo ljubav, nego u tome da je zahtijevamo od drugih kako bismo se osjećali vrijednima ili ispunjenima. Autentična ljubav ne može se nametnuti ni očekivati, nego se mora slobodno davati i primati. Kada nam netko odluči pružiti ljubav, možemo je prihvatiti sa zahvalnošću, kao dar, a ne kao nešto što nam pripada.
Osloboditi se želje da budemo voljeni ne znači prestati željeti bliskost, nego prestati ovisiti o tuđoj ljubavi i tražiti je na sebičan način. Čak i u bliskim odnosima važno je drugoj osobi ostaviti slobodu da nas voli, bez pritiska i osjećaja obveze. Tek kada prestanemo zahtijevati ljubav, možemo je istinski primiti kao slobodan dar. To znači prihvatiti da nas netko ne mora voljeti niti mu se moramo sviđati. Ljubav ima pravu vrijednost upravo zato što je slobodno izabrana, a naš odgovor na nju može biti zahvalnost.
Od želje da budem slavljen i hvaljen, oslobodi me, Isuse
Želja da budemo uzdignuti, slavljeni i hvaljeni pokazuje još veću vezanost uz mišljenje drugih jer nam nije dovoljno da nas poštuju, nego želimo da se to poštovanje i javno izražava. Kada vlastitu vrijednost temeljimo na tuđim mišljenjima, postajemo ovisni o pohvalama i ranjivi na kritike. To može dovesti do tjeskobe, straha i ljutnje jer nam se čini da naša vrijednost raste kada nas drugi hvale, a opada kada nas kritiziraju. Takva potreba može nas navesti da stvaramo sliku o sebi koja nije iskrena, samo kako bismo dobili priznanje.
Ponizna osoba ne traži pohvale, ali ih može prihvatiti kada su iskrene i utemeljene na istini. Ne raduje se toliko samom komplimentu koliko dobroti i ljubavi koju joj druga osoba slobodno iskazuje. Primjer je Blažena Djevica Marija, koju je Elizabeta pohvalila i nazvala blaženom. Marija tu pohvalu nije tražila, ali ju je prihvatila jer je bila istinita, a zatim je svu hvalu usmjerila prema Bogu. Njezin primjer pokazuje da poniznost ne znači odbacivati pohvale, nego prepoznati istinu u njima i ne pripisivati svu zaslugu sebi.
Od želje da budem voljen više od drugih, oslobodi me, Isuse
Želja da budemo izabrani prije drugih često proizlazi iz potrebe da se osjećamo važnima i vrijednima. Ako nas drugi preferiraju, osjećamo se prihvaćeno, a ako nas ne izaberu, možemo se osjećati odbačeno i manje vrijedno. Međutim, naša vrijednost ne ovisi o tome jesu li nas drugi izabrali ili dali prednost nekome drugome, nego o tome kako nas vidi Bog.
Poniznost nas poziva da prepoznamo i prevladamo potrebu za stalnim potvrđivanjem vlastite vrijednosti kroz tuđe izbore. Nije problem u tome da nas netko preferira, nego u tome da na tome temeljimo svoju sliku o sebi. Ako nas drugi izaberu, to možemo prihvatiti kao priliku da im služimo i odgovorimo na njihove potrebe s ljubavlju, a ne kao dokaz da smo vrjedniji od drugih.
Od želje da me pitaju za savjet, oslobodi me, Isuse
Kada netko zatraži naš savjet, ponizna osoba to doživljava kao odgovornost i priliku da drugome pruži podršku, razumijevanje i suosjećanje. Takav zahtjev ne vidi kao potvrdu vlastite važnosti, nego kao mogućnost da pomogne drugome i bude sredstvo Božje istine i milosrđa.
Problem nastaje kada želimo da nam se drugi obraćaju za savjet kako bismo se osjećali važnima i vrijednima. Tada savjetovanje postaje čin ponosa, a ne ljubavi. Poniznost nas poziva da se usredotočimo na osobu kojoj pomažemo, a ne na vlastitu važnost. Kada savjet dajemo s iskrenom brigom za drugoga, taj čin postaje čin milosrđa od kojeg oboje možemo imati koristi.
Od želje da budem priznat, oslobodi me, Isuse
Želja za odobravanjem može nas navesti da vlastitu vrijednost temeljimo na mišljenju drugih. Poniznost nas poziva da umjesto toga tražimo Božje odobravanje i svoju vrijednost promatramo u odnosu na Njegovu volju. Kada pogriješimo, možemo to prihvatiti kao priliku za učenje i promjenu, a kada postupamo u skladu s Božjom voljom, radovati se tome što smo usklađeni s njom. Ponizna osoba ne traži odobravanje radi vlastite potvrde, nego nastoji prepoznati istinu i dobro drugoga. Na tuđu iskrenost odgovara zahvalnošću, a kada prepozna neistinu, nastoji drugome pomoći s ljubavlju.
Izvor: https://mycatholic.life/books/the-path-to-holiness/ch-2-the-virtue-of-humility/
Nastavlja se u srijedu.