Muž i žena sjede u dnevnoj sobi za stolom i pijuckaju kavu. U jednom trenutku žena pogleda kroz prozor i kaže mužu:
„Daj, molim te, pogledaj onu ženu na balkonu u zgradi preko puta, vješa bijelo rublje. Pogledaj kako joj je rublje sivo! Zašto, konačno, ne promijeni deterdžent kojim pere?“
Prolaze dani i svaki put u sličnoj situaciji žena dade istu primjedbu, nadodajući:
„Zašto joj nitko ne kaže da upotrebljava pogrešan deterdžent???“
Nakon nekoliko dana ponavlja se situacija, ali ovaj puta žena, iznenađena, kaže mužu:
„Daj, molim te, vidi ovo! Kako joj je rublje bijelo!! Sigurno joj je netko rekao da promijeni deterdžent!!!“
Muž odgovori:
„Draga, nije ona promijenila deterdžent kojim pere rublje, nego sam ja oprao naše prozore!“
Vjerojatno ste se nasmijali na ovaj vic, iako ste ga možda već čuli. No nevjerojatno je koliko sličnosti ima u našem gledanju na druge ljude i zaključivanju ove žene. Svi smo skloni probleme koje vidimo „prilijepiti“ „onima drugima“, mi sami nikada nismo u krivu (prema osobnom iskustvu, a muževi će se složiti sa mnom, žene su uvijek u pravu!), uvijek je kriv netko drugi.
No, kao što je i Krist rekao, izvadimo gredu iz svog oka i nakon toga možemo vaditi slamku iz oka svoga brata.
S ovakvim se situacijama često susrećem u svom radu u školi. Na ovu pojavu nisu imuni ni učenici, ali niti učitelji, kao, uostalom, i svi ljudi.
Često kažem roditeljima da njihovo dijete ima svoje viđenje neke situacije, za koje sam uvjeren da je njegov iskreni i autentični doživljaj. No, drugo dijete ima svoje viđenje i doživljaj iste situacije. Ja neću reći da itko od njih namjerno govori neistinu, iako je i to moguće, nego da se njihova iskrena i autentična viđenja situacije ne moraju slagati s objektivnim činjenicama. Ako roditelji prihvate samo postojanje takve mogućnosti, na dobrom smo putu da, možda, dođemo do rješenja problema. No, još nam je dug put do prihvaćanja objektivnog viđenja situacije. U tome nam pomažu očevici, posebno ako se radi o odraslim osobama i, u zadnje vrijeme, zapisi nadzornih videokamera. Suočeni s ovakvim dokazima, roditelji moraju prihvatiti objektivne činjenice, iako i tada ima pokušaja da se one interpretiraju drukčije. A što da tek kažem o onima koji uopće ne dopuštaju mogućnost da postoji drukčija interpretacija od one njihova djeteta? S njima se najčešće teško, kojiput i nemoguće, dogovoriti.
Nije velik onaj koji ne griješi, ne postoji takav, uvijek sam govorio svojim učenicima. Velik je onaj koji uvidi svoju pogrešku, ispriča se i pokuša popraviti što se popraviti da.
Bilo je situacija kada sam pred drugim učenicima optužio jednog učenika da je nešto napravio, ali sam poslije uvidio da je to bio netko drugi. Ja se tom učeniku nisam ispričao na samo, već pred svima onima pred kojima sam ga optužio.
Znate li što je zanimljivo? Takav moj postupak nije, nimalo, umanjio moj autoritet pred učenicima, naprotiv, povećao ga je!
Stoga, nemojmo biti previše sigurni u ono što mislimo da je tako! Doputimo da mooooožda(!) nismo u pravu i da su stvari malo drukčije od onoga kako ih mi vidimo. Prihvatimo svoju pogrešku, ispričajmo se drugima i pokušajmo popraviti štetu koju smo napravili. Više će nas cijeniti zbog toga.
I za kraj jedan vic koji se prilagođava aktualnim predsjednicima, ali je, glede ponašanja medija, konstantan:
Utrkuju se Putin i Trump. Trump stigne prvi, Putin drugi. U američkim novinama piše:
„Trump prvi, Putin zadnji!“, a u ruskim: „Putin drugi, Trump predzadnji!“
Točno je i jedno i drugo, zar ne, ali doživljaj situacije bitno je različit!
Svaka sličnost sa stvarnim napisima u medijima je namjerna i ne slučajna!