U prošlom tekstu bila je riječ o utjecaju ekrana na dječji razvoj beba i dojenčadi, a sada nastavljamo s utjecajima ekrana na djecu predškolske dobi, od otprilike dvije do sedam godina. Za razliku od beba i dojenčadi, može se govriti i o pozitivnim utjecajima ekrana na ovu dobnu skupinu, ako su ispunjeni određeni kriteriji.
Dijete će imati određene koristi od ekrana, ako ih koristi u interakciji s odraslom osobom. To bi značilo da ako dijete gleda nekakav crtani film, trebalo bi ga gledati zajedno s roditeljem, koji će mu odgovarati na pitanja, s kojim će razgovarati o sadržaju, likovima i njihovim postupcima.
Crtani film trebao bi biti nisko stimulirajući. To znači da izmjena scena ne bi smjela biti prebrza, tj. svaka bi scena trebala trajati barem 3 sekunde, likovi bi međusobno trebali razgovarati prirodnim glasovima, a poželjno je i da je crtani film interaktivan, odnosno da su u radnju ciljano uvrštene pauze, koje iščekuju djetetovu reakciju (npr. kao kod Dore istraživačice ili Malih Einsteinčića). Crtani filmovi koji obiluju prebrzim izmjenama scena, neprirodnim glasovima likova i prebrzom radnjom nisu dobar izbor i za djetetov živčani sustav djeluju preopterećujuće.
Također, likovi u crtanim filmovima koji su empatični, žele pomoći drugima, priznaju pogrešku i pokušavaju nadoknaditi učinjenu štetu mogu pomoći djetetu u razvoju prosocijalnih oblika ponašanja. Samorazumljivo je kako crtani filmovi koji promiču bilo kakav oblik nasilnog ponašanja nisu dobar izbor.
Ako djetetu dajemo na korištenje obrazovne aplikacije trebali bismo provjeriti jesu li one uistinu edukativne, ili se samo tako nazivaju. Često se događa da takve aplikacije nisu razvijali stručnjaci koji se bave dječjim razvojem (npr. psiholozi, logopedi, pedijatri, edukacijski rehabilitatori, odgojitelji…) niti su usklađeni s obrazovnim politikama i programima. Takve će aplikacije zaokupiti djetetovu pažnju, ali od njih dijete neće imati prave koristi.
Za djecu od dvije do sedam godina preporučuje se maksimalno jedan sat izloženosti ekranima dnevno, a napomenut ću kako je manje više. Dosadašnja istraživanja pokazuju da prekomjerna izloženost ekranima remeti dječji san, dovodi do manjka kretanja i usporavanja motoričkog razvoja, povećanog rizika od pretilosti, otežava i usporava kognitivni i govorno-jezični razvoj, ometa razvoj pažnje i samoregulacije, a šteti i socio-emocionalnom razvoju.
Kakva je situacija kod nas u Hrvatskoj odlučili su zajedno istražiti Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabri telefon, još 2016. i 2017. godine. Istraživanje je provedeno na uzorku 655 roditelja oko 700 djece predškolske dobi. Da su ekrani sastavni dio djetinjstva potvrđuju podaci kako gotovo sva kućanstva posjeduju televizor, mobitel(e), tablet i računalo. Više od 50 % djece izloženo je ekranima više od (tada) preporučenih 2 sata dnevno, a trenutno se preporučuje da djeca ne provode više od jednog sata dnevno pred ekranima.
Mnoga djeca jedu uz ekrane, dakle ne možemo govoriti o kvalitetnom vremenu provedenom s obitelji za vrijeme zajedničkih obroka. Većina djece koristi elektroničke uređaje neposredno prije spavanja, iako je preporuka barem 1 h prije spavanja ne koristiti ekrane, a znamo kako ekrani remete san i uspavljivanje.
Zabrinjava i podatak kako gotovo polovica djece samo pretražuje internet. Ujedno samo 30% roditelja redovito prati koje sadržaje dijete gleda, bilo da je riječ o televiziji, mobitelu, tabletu ili računalu, a samo svaki četvrti roditelj osigurava programe koji prate aktivnost djeteta i blokiraju neprimjerene sadržaje.
Velik broj roditelja uspostavio je pravila za korištenje ekrana. Većinom je riječ o vremenskom ograničenju, međutim ne i o sadržajima koje dijete gleda. Oko 70% djece barem povremeno gleda televizor, tablet ili mobitel bez nadzora, što je u opreci s preporukama da dijete gleda digitalne sadržaje zajedno s odraslom osobom. U takvim slučajevima upitna je korist koju dijete ima od izloženosti ekranima, a posebno kad uzmemo u obzir rizike susretanja s neprimjerenim sadržajima na internetu.
Istaknula bih još jedan zanimljiv podatak iz provedenog istraživanja: 6% djece posjeduje vlastiti mobitel. 4% je mlađe od 4 godine. Postavlja se pitanje koja je svrha tog mobitela, kamo to dijete predškolske dobi ide samo, da bi se trebalo javiti roditeljima? Vjerujem kako je nažalost riječ o tome da i roditelji ne uspijevaju sebi postaviti granice korištenja ekrana pa i djetetu nabavljaju vlastiti mobitel, kako ih ne bi ometalo.
Istraživanje je provedeno prije deset godina, a bilo bi zanimljivo vidjeti kakve bismo podatke dobili kada bismo ga ponovno proveli.
Postavlja se pitanje radi čega roditelji svojim predškolarcima omogućuju (prekomjerno) korištenje ekrana. Većina roditelja kao razloge navodi zabavu i učenje (iako smo spomenuli kako je mali broj digitalnih aplikacija doista namijenjen svrsishodnom učenju.) Mnogi roditelji pristup ekranima omogućuju radi zaokupljanja dječje pažnje, što je razumljivo, jer svima nam je ponekad potrebno malo mira i tišine, kao i mogućnosti da neometano obavljamo kućanske poslove. Međutim, je li to vrijedno cijene koju plaćaju naša djeca? Roditelji kao razlog također navode i bolje uklapanje u društvo. Paradoksalno, istraživanja pokazuju da djeca koja više vremena provede pred ekranima teže uspostavljaju kvalitetne odnose s vršnjacima, manje su povezani i s roditeljima i s prijateljima, nesuglasice i sukobe s drugom djecom teže rješavaju, u odnosu na onu djecu koja više vremena provode s vršnjacima u igri bez ekrana.
Ne možemo djecu staviti pod stakleno zvono. Živimo u digitalnom dobu, koje u mnogočemu oblikuje naš život i živote naše djece. Ali možemo svjesno odlučiti pomoći našoj djeci u nošenju s izazovima današnjice. Dovoljni su mali i jednostavni koraci u razvijanju zdravih životnih navika i stvaranju poticajnih uvjeta za dječji razvoj. Pročitajmo im slikovnicu, igrajmo zajedno društvene igre, zajedno provedimo vrijeme u parku, šetnji, u prirodi. Okupimo se oko obiteljskog stola za vrijeme zajedničkog obroka i provedimo ga u razgovoru. U molitvi prije jela zahvaljujemo Bogu za hranu koju nam daje, ali zahvalimo i za trenutke zajedništva, koje nam obiteljski obroci pružaju. Djeca brzo odrastu. Budimo svjesni vrijednosti zajedničkih trenutaka u ovom užurbanom svijetu. Nemojmo dopustiti da nam ih ekrani ukradu.
Detaljnije rezultate istraživanja navedenog u tesktu možete pročitati na sljedećoj poveznici: https://poliklinika-djeca.hr/prvo-nacionalno-istrazivanje-o-predskolskoj-djeci-pred-malim-ekranima-rezultati/