Susresti živoga Boga (5)

TKO SAM JA – 1. dio

Na današnji dan – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – razmišljam o opsadi i padu Vukovara, žrtvama, stradanjima i muci našeg naroda.

Hrvatskom su narodu znane muke i kroz stoljeća, ali u naše je gene upisana i hrabrost te vjernost tog istog naroda kojeg su pape prepoznale i Hrvatsku nazivale PREDZIĐEM KRŠĆANSTVA (Antemurale Christianitatis).

Izborili  smo samostalnost, imamo svoju državu, a ipak… i danas smo sa svih strana pritisnuti raznim „neprijateljima“ – unutarnjim (duhovnim i psihološki) i vanjskim (društvenim i tjelesnim). Čujete li vi vapaj naših branitelja koji se pitaju: „Zar sam se za ‘ovo’ borio?!“ Jeste li vi svjesni tog njihovog vapaja i u svome životu, životu svoje obitelji, okoline, društvu, državi?!

Moja draga prijateljica i borac za čovjeka, narod, domovinu, rekla mi je prije koju godinu: „Treba nam ŠTO VIŠE LJUDI… da bi uspjeli donijeti novu, dobru promjenu u naše društvo.“

Ali onda razmišljam kako mnogi svjedoče da Domovinski rat nije dobiven nadmoći u ljudstvu i naoružanju, već ponajviše vjerom hrvatskog naroda u Boga iz koje je onda došla i hrabrost, izdržljivost, upornost, mudrost, strategija, pa i prkos duha(!) – sve što je u konačnici dovelo do pobjede i obrane domovine. Ali iznad svega, trebamo zastati u zahvalnosti zbog onog najjačeg i najvećeg kod onih koji su branili nas i našu Domovinu, a to su ljubav i spremnost na žrtvu; položiti i ono najvrjednije – svoj život za obitelj, narod i domovinu. HVALA IM! POČIVALI U MIRU BOŽJEM!

A onda sam neki dan čula kako jedan političar konstatira stanje nacije: „Kako je moguće da smo prije 35 godina bili spremni stati pred tenkove, a sada se ne usudimo niti izreći svoje mišljenje na sastanku Mjesnog odbora?!“

Nitko fizički ne napada našu zemlju, ali čega se bojimo? Gdje šutimo, a trebali bi nešto reći, učiniti? Jesmo li zaista slobodni ili nismo?! 

SLOBODA

Prije nekoliko godina čitala sam knjigu V. Frankla „Čovjekovo traganje za smislom“ u kojoj piše o iskustvu iz koncentracijskih logora. Najviše me dodirnulo što i na takvima strašnim mjestima patnje, gdje čovjek biva fizički zatvoren, sputan, mučen, omalovažavan, izgladnjivan, iscrpljivan, može ostati slobodan duhom – tako da svojom slobodnom voljom odabere vlastito stajalište prema okolnostima u kojima se nalazi. Franklova poznata misao je: „Onaj koji ima zašto… može se nositi s gotovo svakim kako.“ Vjerujem da je taj snažan „zašto“ nosio i naše branitelje i druge koji su sudjelovali u Domovinskom ratu te mnoge zarobljenike koji su također prolazili strahote rata i u neprijateljskim logorima. Jedan od njih je i gosp. Zoran Tomaš koji je opisao svoje potresno svjedočanstvo u knjizi „Do pakla logora Bileća i natrag“. 

Čovjeku je zaista dana slobodna volja (o Darivatelju ćemo u sljedećim tekstovima), ali je on tu slobodu pogrešno shvatio, tj. još gore, čovjek je povjerovao lažima da sa sobom i svojim životom (ili još gore, s tuđim životom) može činiti što želi – bez posljedica. Sloboda je pravo, ali i ogromna odgovornost! Da, mi možemo birati hoćemo li činiti dobro ili zlo, ali jedino kada se u svojoj slobodi odlučujemo da mislimo, činimo i govorimo samo ono što je dobro, istinito, lijepo, da ljubimo, suosjećamo, praštamo, stvaramo zajedništvo, da volimo, pomažemo, razumijemo i prihvaćamo drugog čovjeka (Božje stvorenje kao što smo i sami), ali ga u ljubavi i upućujemo ako čini zlo, jedino tada smo slobodni! S druge pak strane, slobodno odabrati misliti, govoriti i činiti zlo, ružno, neistinito, ono što razjedinjuje, znači svojom slobodnom voljom odlučiti se postati rob tog zla, a biti rob je suprotno od biti slobodan. Čak i znanost pokazuje da negativne misli, riječi i djela razaraju stanice mozga i tijela, a pozitivne, dobre misli, riječi i djela obnavljaju organizam.

Najbliži primjer vjerniku npr. su Božje zapovijedi. Ako ih slijedimo, slobodni smo, savjest nas ne muči, peče, guši, tlači – to iz iskustva znam danas, ali, joj, što ih nisam voljela – smatrala sam ih zapovijedima koje gaze moje pravo na slobodu! I da, odabrala sam „slobodu“ od Božjih zapovijedi i tako se nesvjesno predala u ruke zla. Na robiju na koju sam se sama stavila, bila sam više od 25 godina. Danas sam slobodna od laži i zabluda i s radošću prihvaćam i trudim se poštivati svaku Božju zapovijed, opomenu, uputu jer ne želim više vrijeđati svoga Oca Nebeskog, gaziti Njegovu ljubav, a i želim biti slobodna.

Ako netko sada ima muku prihvatiti da je sloboda jedino u tome kad misli, govori i čini dobro, neka zastane i ovdje pročita kako npr. prof. Ivančić objašnjava našu slobodu. 

A kako se ti osjećaš kad činiš dobro, unatoč svim protivštinama? Kako kada kažeš istinu koliko god teško bilo i bez obzira na to koliko će te to „koštati“? Kako se osjećaš kada oprostiš, bez obzira na to kolika ti je šteta učinjena? Kako kada je tvoj član obitelji ili suradnik teška osoba pa se trudiš prihvatiti je, imati sućuti za nju, možda i moliti za nju? Vjerujem – SLOBODNO, lagano! Osjećaš mir u svojoj nutrini bez obzira na sve bure izvan tebe. Dišeš kao slobodan čovjek koji ništa ne skriva, čovjek koji svakog može pogledati u oči, ničega se ne srami i nikoga se ne boji jer zna da živi u istini, dobroti i ne šteti nikome. 

A kako se osjeća osoba koja se u svojoj slobodi odlučuje činiti, misliti, govoriti zlo, prepušta se nagonima i ovisnostima, ili ostaje u zlu jer joj je slobodna volja oslabljena? Možda diše teško, ima teške snove ili noćne more, zavidna je, mrzi, ogovara, „živčana“ je, prestrašena, smišlja spletke protiv drugih, ogovara, huška na raskol, boji se da joj netko radi „iza leđa“ (kao što ona radi i drugima), puna je nepovjerenja, nasilna u govoru, ponašanju, licemjerna, prestrašena… JE LI TO SLOBODA?! Meni je tih ljudi jako žao jer oni su već zarobljenici iako možda zbog svojih zloća (još) nisu fizički zatvoreni, i oni su patnici. Za njih treba imati sućuti, moliti za njih, pomoći im ako znate i možete, jer i oni nose svoje muke, teške ranjenosti – koje su si zadali sami svojim odabirom za zlo, ali su im ih zadali i drugi, a mnogima je i teško samima se oduprijeti zlu, nagonima, ovisnostima… 

Zastanimo (podsjetimo se SŽB 4)  i pogledajmo u kakvom smo mi stanju – duhovno, psihički i fizički. A naše obitelji, naši roditelji, bake, djedovi (nadam se da ima i mladih koji ovo čitaju), supružnici, djeca? U kakvom je stanju naša okolina, prijatelji, suradnici, društvo, školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, prirodni resursi, kultura, pravosuđe, politički milje…? Koga se bojimo, od čega strepimo – fizičkog nasilja i ideologija nad našom djecom u školama, kolapsa zdravstvenog sustava, korupcije na svim razinama, nepravde, pohlepe velikih korporacija, političara koji se ne brinu za narod, rata, neimaštine, stranaca, nemorala, nasilja u društvu, medija, prirodnih nepogoda, trovanja hrane, vode, zraka, uništavanja i pohlepnog zlorabljenja prirodnih resursa…?  

Jesmo li slobodni ili živimo u prividu slobode? Želimo li zaista biti slobodni? 

Tko razumije sve što ovdje pišem, tko bi rado da se dogode promjene, ali ipak ostaje „kauč komentator“, potpisuje i prosljeđuje razne peticije, možda je već i jako frustriran pa glasno (a često i ne birajući riječi) komentira, u društvu ili društvenim mrežama, neki problem u državi, ali nema unutarnje snage da i sam nešto dobro poduzme u svome životu pa onda i šire?!

Snažno vjerujem da nam naš blaženik Alojzije Stepinac jasno poručuje što nam je činiti:     „Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih ljudi i zadovoljnih hrvatskih obitelji! Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih.                                                        Nema važnije zadaće u životu pojedinaca nego li vlastita duhovna izgradnja.“

Sigurna sam da ovdje ima netko tko želi izići iz neke svoje muke ili traži promjenu pa je naišao baš na ovaj tekst gdje Stepinac potvrđuje da je najvažnija duhovna izgradnja! A i znanost danas potvrđuje da 70 % naših problema, svoje korijene, ali i rješenje ima na duhovnoj razini čovjeka! Nadam se da će nastaviti čitati serijal, a pročitati i prethodne, povezane tekstove (SŽB 1, 2, 3, 4) jer cilj im je upravo to – duhovna obnova i izgradnja duhovne snage čovjeka.

Vjerujem da ovdje ima i čitatelja koji uviđaju probleme i šire te žele biti na dobro i svojoj obitelji, okolini, ljudima na radnom mjestu, ali možda im nedostaje unutarnje snage, poticaja, usmjerenja? I opet, Stepinac i vas poziva na osobnu duhovnu izgradnju jer jedino Božjom snagom, mudrošću, znanjem, razumom i ljubavlju možemo biti tu za druge na pravi način.

A ako ti vidiš i širu sliku društva, vidiš i dobro i kaos u našem društvu, njegov si aktivni i odgovorni član koji želi dobro svojoj domovini i njenim stanovnicima, Stepinac i tebi snažno poručuje što je najvažnije. Mnogi ulaze u različite društvene „borbe“, ali samo svojim snagama, s puno lijepih želja i glasnih riječi, ali bez prave promjene u njima i oko njih. 

Nama treba sila Duha Svetoga koja je uplašene, nesigurne, pune sumnji i nevjere, nagle i netrpeljive, nesavršene učenike pretvorila u hrabre apostole koji su propovijedali Istinu cijelome svijetu (pa i po cijenu smrti).

Ta je ista sila već u nama krštenima, ali kod mnogih vjernika još nije aktivirana jer u svojim životima nismo odredili prave prioritete. I zato, sljedećih tjedana nastavljamo otkrivati tko sam JA, kakvo je moje viđenje mene, drugih i Boga jer TEK KAD ZNAM TKO SAM, ZNAM I KAKO ŽIVJETI.