VUKOVAR 1991. – 2026.

…Smiluj mi se, moj Bože, jer me dušmanin hoće zgaziti, napadač me moj neprestano tlači. 

Dušmani moji nasrću na me povazdan, mnogo ih je koji se na me obaraju. Svevišnji, 

kad me strah spopadne, u te ću se uzdati…  (Ps 56, 2–4)

25. kolovoza 1991. godine takozvana Jugoslovenska narodna armija (jer se više nije mogla nazivati narodnom) i srpske paravojne postrojbe pokrenule su opći tenkovsko-pješački napad na Vukovar.  Taj se dan smatra službenim početkom napada na Vukovar, iako su granatiranja grada i njegovih objekata, posebice bolnice, počela već za blagdan Velike Gospe. 

Taj je napad planiran kao brzo zauzimanje grada koji bi trebao trajati 7 dana.

Opsada grada trajala je 87 dana, uz neprekidno granatiranje i neprestane pješačke napade. Na grad je dnevno padalo i do 11 000 mina, granata i drugih projektila.

Nitko nije mogao vjerovati da će dotad samozvana treća sila u Europi trebati čak 87 dana da slomi obranu oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde.

…Grešan je naum u srcu zlotvora, straha Božjega nema on pred očima. 

Sam sebi on laska suviše, grijeha svog ne vidi i ne mrzi. 

Riječi usta njegovih prijevara su i zlodjelo, za razumnost i dobro on više ne mari… (Ps 36, 2–4)

Svakodnevni rat informacijama, bolje rečeno dezinformacijama, koji je poduzimala srpska strana u svojim medijima sadržavala je nevjerojatne laži o svakodnevnom ubijanju, silovanjima i mučenjima srpskih civila. Nevjerojatno je i neshvatljivo da jedna zemlja koja se naziva kršćanskom može proizvesti toliko laži da bi ostvarila svoje zle ciljeve. No to se događalo svaki dan i proizvodilo je nevjerojatnu mržnju prema braniteljima i građanima Vukovara.

Oni danima nisu izlazili iz svojih podruma. Za njih više nije bilo razlikovanja dana i noći, bili su u trajnom mraku, bez vode, struje, grijanja, hrane, lijekova…

Neprijatelja koji ih je danomice napadao svim raspoloživim sredstvima to nije smetalo, dapače, junačka obrana malog broja hrabrih i vjernih branitelja koji su se pouzdali samo u svoje snage i Gospodinovu pomoć činila ih je još zasljepljenijima i bjesnijima, spremnima na svakakve zločine da bi ostvarili svoj cilj.

…Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodine je štit života moga: pred kime da strepim? 

Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju. 

Nek` se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek` i rat plane protiv mene, i tada pun sam pouzdanja. 

Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam. 

U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek` bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!… (Ps 27, 1–4, 14)

Branitelji su oko vrata, u rukama i u srcima imali krunicu! I, kao što je molitva krunice pomogla kršćanskoj vojsci u borbi kod Lepanta, tako je pomagala i hrvatskim braniteljima u obrani Vukovara. 

Nevjerojatne su žrtve koje su podnosili oni i cijelo stanovništvo Vukovara. Brojke ranjenih, ubijenih i stradalih na druge načine svakodnevno su se povećavale! Same suhe brojke ne mogu predočiti ono što su proživljavali. Snaga brojki vremenom opada, ali pokušajte nabrojati jednom do 11 000. Dugo će trajati dok ne izbrojite. A kada svakoj brojci dodate detonaciju i eksploziju u vašoj blizini ili u samom objektu u kojem ste se nalazili, možda ćete pobliže dočarati stradanja koja su svakodnevno proživljavali Vukovarci u svojem opkoljenom gradu!

Posebno je stradavala Vukovarska bolnica. U njoj nisu bili smješteni samo ranjeni branitelji, već i civili, mala djeca, starci… Osim njih, bilo je i ranjenih neprijateljskih vojnika! Humanost i odgovornost liječnika Vukovarske bolnice nije imala granica.

…Usta mu puna kletve, lukavstva i prijevare, pod jezikom njegovim muka i nesreća. 

U zasjedi čuči pokraj ograda, potajno ubija nevina, očima siromaha vreba. 

U zaklonu sjedi k`o lav u pećini, vreba da opljačka jadnika i da ga povuče u mrežu. 

Pritajen čuči na zemlji, od nasilja mu siromasi padaju… (Ps 10, 7–10)

No, količina bijesa i mržnje koji su se svakodnevno povećavali, kao i nevjerojatna količina vojne opreme koja je neprijatelju bila na raspolaganju polako, ali svakodnevno, smanjivala je broj branitelja i prostor koji su uz nevjerojatne napore uspijevali obraniti.

U gradu nije bilo objekta koji nije bio pogođen više puta; gotovo da je grad sravnjen sa zemljom. U takvim uvjetima, u uvjetima potpunog okruženja, u uvjetima kada se nije propuštala nikakva humanitarna niti liječnička, a kamoli vojna pomoć iscrpljenim braniteljima, u uvjetima u kojima je međunarodna zajednica više odmagala nego što je pomagala nedovoljno naoružanoj Hrvatskoj, mogućnost obrane grada od takvog Zla bila je sve manja i manja.

… Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu… (Ps 22, 17–18)

18. studenoga 1991. Vukovar je pao u ruke neprijatelja. No, muke i stradanja Vukovaraca i njihovih branitelja, među kojima su bili branitelji iz svih dijelova Hrvatske, pa čak i stranci koji su željeli pomoći, nisu prestale. Štoviše, tek je tada počelo mahnitanje puno mržnje i zaslijepljenosti! J(N)A je ušla u Vukovarsku bolnicu 20. 11. 1991. te sastavljaju popise ranjenika, civila i branitelja. Odabiru 261 osobu za „evakuaciju“, iako je riječ o planiranom odvođenju na likvidaciju.

Ranjenici iz Vukovarske bolnice odvedeni su na Ovčaru, polje u blizini Vukovara, i strijeljani, mučki i podmuklo, bez ikakvog suda, batinjani  i mučeni, ponižavani i vrijeđani. Jedan od zarobljenika uspio je iskočiti iz kamiona koji je prevozio ranjenike i zarobljenike na strijeljanje i uspio je zapamtiti lokaciju stradanja, prije nego što je pobjegao i spasio se.

Njegove su izjave pomogle pronalaženju grobnice u koju su pokopani ubijeni.

Ubijena je 251 osoba, a iz masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba, dok se za ostalima još traga. 

Iz bolnice je odvedeno 261 – 263 ljudi, ovisno o izvoru informacija

Ekshumirano je 200 tijela iz grobnice na Ovčari, a 60 – 61 osoba još se vodi nestalima. 

Identificirano je, do 2006. godine, 194 žrtve s Ovčare.

…Duboko mi je duša potresena, a ti, o Gospodine – dokle ćeš? 

Vrati se, Gospodine, dušu mi izbavi, spasi me rad svoje dobrote: 

jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? 

Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam. 

Od žalosti oko mi gasne i slabi, jer su mnogi neprijatelji moji… (Ps 6, 4–8)

No, Gospodin dopušta Zlu da, naizgled, pobijedi, kako bi mogao pokazati svoju veću slavu!

Erdutskim sporazumom, potpisanim 12. studenoga 1995., kojim je dogovorena uspostava prijelazne uprave UN-a, počela je demilitarizacija, mirna reintegracija i povratak stanovništva u okupirane dijelove Hrvatske, istočnu Slavoniju, Baranju i Vukovar.

Postupno uključivanje područja u sustave RH (poštanski, platni promet, lokalna uprava) događalo se tijekom 1997.

Vukovarski „Vlak mira“, koji je u Vukovar ušao 8. lipnja 1997., simbolički je označio pobjedu nad Zlom i vraćanje okupiranog dijela Hrvatske. Označio je i da sve molitve i muke koje je pretrpio ovaj narod i Vukovar nisu bile uzaludne i da su naplaćene. 

No, nisu naplaćene mržnjom i osvetom; naplaćene su mirnom reintegracijom i prihvaćanjem svih onih koji su se željeli vratiti u slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Naravno da je bilo i onih koji su se deklarativno željeli vratiti, ali se nisu pomirili s činjenicom opstojnosti neovisne Republike Hrvatske, no to je tema za neke druge zapise.

Gospodin je velik i svaka naša ovozemaljska muka nije ništa u usporedbi sa slavom koju ćemo doživjeti ako budemo pridruženi mnoštvu onih koji će ga smjeti gledati licem u lice.

Nemojmo dopustiti da Zlo djeluje kroz nas. Patrijarh SPC-a German je u vremenu psiholoških priprema ovog rata izjavio, osvrćući se na navodne srpske žrtve Jasenovca, koje su, s moralnog stajališta ubijene svojim suludim umnažanjem i lažiranjem broja stradalih, da „mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti!“

Osobno ovaj stav ne doživljavam kršćanski ispravnim jer kako mogu oprostiti ako to i ne zaboravim? Za mene to znači da mu, zapravo, nisam oprostio!

Nego, budimo vojnici Istine, Ljubavi i Mira! Tek kao takvi smijemo se nadati da ćemo jednoga dana Gospodina gledati licem u lice!

…Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani. 

Gospodine, Bože moj, zazvah te, i ti si me ozdravio; 

Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja, na rubu groba ti si me oživio. 

Pjevajte Jahvi, vjernici njegovi, zahvaljujte svetom imenu njegovu! 

Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova. Večer donese suze, a jutro klicanje… (Ps 30, 2-6)