Susresti živoga Boga (4)

Ako je netko tek sad uočio ovaj serijal, dobrodošli! Ako će vas ovaj tekst zainteresirati, pozivam vas da pročitate i prethodne (SŽB 1, 2, 3) jer je sve povezano te nam se pridružite svake srijede. A nadam se da među onima koji su već pročitali prethodna tri teksta i krenuli s nama na ovo duhovno putovanje (nekima će ovo možda biti obnova, nekome vježbe za duhovni rast, a nekome možda smjernice, znakovi, svijetlo kako dalje) ima i onih koji su ozbiljno shvatili „zadatak“ s kraja prošlog teksta te zastali nad sobom, odvojili ekstra vrijeme samo za sebe (ako vam je važno) te se iskreno zapitali „TKO SAM TO JA“, što to znači „Čovječe, upoznaj samoga sebe“, zašto živim, koji je smisao moga života, koji su moji prioriteti, od kuda sam došao,  kamo idem… Da, slažem se, teška pitanja. Ali važna su jer često kad nas se pita, znamo što želimo biti, što želimo postići u životu, što sve imati, kamo putovati, ali koliko nas se često pita o našem postojanju? Što biste sada odgovorili? 

Jednom sam čula „TEK KAD ZNAM TKO SAM, ZNAM I KAKO ŽIVJETI“. O, kako mi je to jasno, danas, ali prije sam mislila da znam tko sam. Moja kriva duhovnost me uvjeravala (a ja povjerovala u laž!) da sam ja bog i da ću svojim načinima postići sve što želim u životu. 

Jeste li zastali nad sobom, razmislili i pokušali odgovoriti na postavljena pitanja i u ovom i u tekstu SŽB 3? Ili ste možda išli i korak više u svojem duhovnom rastu, obnovi, vježbi, traganju za istinom, spoznajom, odgovorima, poticajima, znakovima pa „kliknuli“ i na poveznice koje su ponuđene u tekstovima do sada ili ste možda odlučili i zapisati svoja sadašnja razmišljanja (preporučujem to učiniti da bi mogli osvijestiti svoj napredak, promjenu, rast u vjeri…).

O tome tko si ti, čiji si, koji je smisao tvoga života, čemu patnja, zašto smrt, tko te htio na ovome svijetu razmatrat ćemo u sljedećim tekstovima jer sada smatram da je važno osvijestiti prvo ovo – kad nam netko nešto govori ili nešto čitamo:

  • budemo li motivirani, zaneseni, vidimo nadu, poželimo promjenu, ali ništa ne učinimo ili
  • oholo prekidamo čitanje/slušanje, smatramo da smo bolji od drugih i da „to“ što se govori/piše mi već znamo ili nama ne treba ili se i
  • ljutimo, ružno komentiramo, svađamo se ili
  • ustrašeni „vjerujemo“ da je dobra promjena za nas nemoguća (jeste li ikada čuli da nevjerom ustvari sprječavamo Boga u Njegovoj svemoći da nam pomogne?). 

A kada još dobijemo i „domaću zadaću“ da odvojimo vrijeme, da se saberemo, razmislimo, uronimo dublje u duhovno štivo koje nam je predloženo…(baš kao što sam i ja predložila na kraju svojih prethodnih tekstova SŽB 2 i 3) – KOJA JE NAŠA NAJČEŠĆA REAKCIJA? 

Često govorimo da trebamo promjenu, da želimo da je bolje ovo ili ono, da se situacije promijene, želimo da se bolje i lakše nosimo s teškim situacijama, poslom, ljudima, ali kada nam netko tko je npr. već „prošao“ određeni dio puta predloži „učini ovo“ kako bi pobijedio određenu slabost, ovisnost, mlakost, lijenost, oholost, kako bi se željena promjena i dogodila, kako bi napredovali, nadišli neku muku, pobijedili u duhovnoj borbi, onda se povučemo („ja bih, ali nikako ne mogu“) ili „okrećemo očima“ (kao možda i sada na moje prijedloge). Već čujem: „Ma daj, Ivana, ne tupi, ne trebam i ne želim ništa zapisati, Ma, sad još trebam i nešto dodatno čitati, a samo sam htjela škicnuti i vidjeti o čemu je ovaj tekst. Nemam ja vremena za ovo… Što ona zna što bih ja trebao/trebala. Joj, ne da mi se ovo… Znam ja tko sam ja. Hm, sad bih po njenom još i ove dodatne poveznice (linkove) trebao/trebala čitati. Što si ova umišlja tko je ona…“

STOP! ZAUSTAVITE SAD ovakve misli! Podsjećam da ćemo kroz tekstove raskrinkavati i zamke Zloga, osvješćivati ako/kad smo u duhovnoj borbi jer „Đavao poput ričućeg lava obilazi i gleda koga će proždrijeti“ (1 Petrova 5, 8). Zli ne želi naše dobro, već našu vječnu propast (i toga moramo biti uvijek svjesni – osim ako ne vjerujete u njegovo postojanje, pa ste onda već zavedeni – a iz rada s odraslima i mladima/krizmanicima znam da mnogi od njih ne vjeruju u postojanje Zloga) i zato sv. Petar prije ovoga citata viče i upozorava nas „Otrijeznite se! Bdijte!“ To znači budimo budni, svjesni baš kao npr. sada, kada nas naše (?) misli žele spriječiti da nešto novo spoznamo, naučimo, promijenimo, duhovno napredujemo… On obilazi oko nas, traži naše slabosti karaktera, „pika“ naše rane koje su ostavili naši grijesi ili drugi ljudi, zavodi nas, laže nam. 

Možda ste baš vi sada u duhovnoj borbi za (ne)ozdravljenje vaše duše.

Sugerira nam i misli, ideje, pa gleda hoćemo li pristati na njih ili ih odbiti. Ako ste npr. „negativni“, oholi, zavidni, ljuti, oko ovih redaka i ako se ne oduprete toj negativi, prestat ćete sve ovo čitati. Ali ako želite odbiti negativne misli, pobijediti negativne emocije, navike, grijehe,  pokušajte npr. strelovitom molitvom (ako vjerujete Bogu): „Bože, smiluj mi se! Daj mi snage da nastavim, da vjerujem, da učinim ono što je dobro!“ Ako (još) niste (bliski) prijatelj s Bogom ili iz nekog razloga još ne možete povjerovati ni da postoji, zaustavite te negativne misli podrškom samima sebi (ako sebe volite): „Ja sebe volim i zato sebi želim dobro! Ovo čitam jer… (osvijestite svoj razlog) Ako ova žena kaže: „Stani, razmisli!, daj ne filozofiraj već to napravi!“ (snaga razumu, da nastavite, može biti činjenica da od Župnika imam podršku za pisanje ovih tekstova). 

Mnogima je danas vjera mlaka, slaba, ranjena, ugušena, slomljena, ali, evo, tu su, čitaju, iako ne vjeruju da je promjena moguća. Nastavite! Ojačajte vjeru posluhom i duhovnom disciplinom koju ću ovdje poticati (ipak sam ja trener u duši, što Bog sada koristi ne samo na tjelesno, zemaljsko, već na ono mnogo bitnije i veće – vječno dobro! Hvala Mu!).

Sve ovo, naravno, govorim iz vlastitoga duhovnog iskustva, duhovne formacije te iskustva onih s kojima sam tijekom vremena razgovarala jer su mi se javljali po poticaju. Pa, evo, da vam dam samo jedan „mali“ primjer zašto vas toliko „gnjavim“ kako bi shvatili da vas razumijem, ali i što nam se može dogoditi ako/kad se odupiremo napastima.

Kad sam došla na svoje prve duhovne vježbe u šutnji 2013. (tada još katolkinja „na papiru“, ali poganka u srcu) stvarno nisam imala pojma gdje sam i što se tamo radi – detaljnije o tome i mojem susretu s Bogom, duhovnom putu obraćenja i novog rođenja možete pogledati ovdje (60 min) ili ovdje (25 min).

U jednom trenutku vježbi odabrala sam razmatrati o Isusovoj kušnji u pustinji jer sam se i ja osjećala kao da sam u pustinji. Čitajući tekst, pomislila sam: „A da, to je ono kad ga đavo kuša tri puta, sjećam se toga. Ok, to znam pa ne moram baš sve pročitati.“ Preletjela sam tekst i uočila zvjezdicu (*). Napomena upućuje na neki dio Starog zavjeta, a u meni odmah: “Ajme, je l’ baš moram? Ne da mi se to! Gle kak je Biblija debela, a slova sitna… ma ne treba mi sad još tamo neki dodatni tekst…“ A onda, odjednom: „’Alo Ivana, što to izvodiš?! Pa ti si na duhovnim VJEŽBAMA! Pa kakav si ti trener, a nećeš vježbati!? Pa barem ti znaš što znači trenirati, vježbati! A sad ti je tu teško okrenuti stranicu i pročitati ovo sve kako spada! Došla si sva jadna ovdje, a već se bahatiš! Kaj radiš onda ovdje?!“ Posramljena od vlastite savjesti (Božji glas u nama), počinjem čitati o Isusovoj kušnji u pustinji, polako redak po redak, pažljivo kao da nešto tražim u tim riječima. Zatim mirna pronalazim redak pod * u Starom zavjetu (Ponovljeni zakon), a tamo, ni više ni manje, čekao me On, moj Otac Nebeski u riječima kojima mi se obratio kao da stoji tamo u Ćunskom (Mali Lošinj) pored mene. Pokazao mi je da me prati cijeli moj život, poučio me, a onda me još i prekorio. Osjećaj srama zbog oholosti, egocentričnosti, nezahvalnosti… suze, spoznaja iz srca te priznanje da sam pogriješila… To je bio tek početak, ali tog je dana započelo moje „brdovito“, ali i uzbudljivo duhovno putovanje koje i danas traje, a znamo koje je naše odredište – Nebo.

Ako ste krenuli na svoje duhovno putovanje ili ste u nekoj svojoj muci i već ste vapili Bogu da vam pomogne, a ovi su vam se moji tekstovi „baš slučajno“ našli na putu… Hm, možda je to upravo vaša * kojom se trebate (a možda ne želite) baviti, ili je možda baš ovdje neki važan putokaz vašeg putovanja. Znamo da putovanja nikada nisu samo po ravnome i dosadna (kao npr. po autoputu) – mi smo upravo došli do prvog brdašca ili prve prepreke, zida, izazova. 

Podsjećam da se ovaj serijal zove SUSRESTI ŽIVOGA BOGA. Ali da bi mogli susresti Njega kako bi On promijenio naš život, ojačao, ohrabrio, utješio i ozdravio nas, prvo mi moramo doći k sebi, spoznati tko smo mi uopće, priznati sebi u kakvom smo stanju i koliko Ga trebamo jer naš Bog Otac je tako blizu (sjećate se početka SŽB 1: „A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe.“ – sv. Augustin), ali smo mi izvan sebe i razasuti na toliko mnogo komadića – u nadolazećim tekstovima skupljat ćemo naše razasute komadiće.

Nadam se da ćete sada ipak zastati i, ako još niste, razmisliti o pitanjima iz prethodnih tekstova, pogledati dodatke na poveznicama te zapisati ono što vam „dođe“.