Mojoj mami

Nedostaješ. 

Nedostaješ toliko da boli. 

Tvoj osmijeh, tvoja nježna riječ, tvoj pogled. 

Tvoj zagrljaj. Osjećam ga kao da je bilo jučer. 

Tvoj glas. Kako je bio nježan, majčinski, neponovljiv. Još te čujem, tvoje riječi, tvoje pjevanje, tvoj smijeh! Kao da si tu – i jesi, u mojem srcu, u mojim sjećanjima, živa si…

Najviše od svega, ipak, nedostaje mi da si tu. Bez riječi, bez pogleda, samo tvoja prisutnost. 

Kada si bila tu, sve je bilo lakše, sve je bilo ljepše, život je bio topliji. 

Dani su bili topliji, ljepši, nježniji – i sada su lijepi, ali sada nedostaješ TI da s tobom podijelim sve to lijepo, da s tobom podijelim svoj život.

Još čuvam tvoj broj u mobitelu i još uvijek piše „Mama“. Da te barem mogu nazvati. 

Posebno je teško u ove dane, kada posjećujemo groblje. Još uvijek ne mogu otići na tvoj grob bez tuge u srcu i suza u očima. Znam da si kod dragoga Boga, znam da je sada sve dobro, ali ja te sebično želim uz sebe. Sebično mi nedostaješ. 

A onda, pored sve te boli, začujem u duši: „Vidjet ćemo se jednoga dana! Ne tuguj!“

Suza suzu i dalje goni, ali moje srce, iako u boli, smireno je. Bog je ovdje. Miluje me i tješi. On mi daje snage. Daje mi nadu. Da nema Njega, život bi mi bio pretežak i prazan. Hvala ti, majko, što si me krstila, što si me vodila kroz život u vjeri, što si me, uz tatu, digla na noge. Hvala ti što si mi usadila vjeru. Dala si mi ono najbitnije u životu. 

A jednog dana vidjet ćemo se opet. Znam da ćeš me dočekati kod Gospodina. Moli se za mene, za nas, do tada. Mama je zauvijek – mama.  

M. A.