Stigao je do provalije. Sam.
Jutro je započeo kao i svako drugo. Na sebi je imao sivo odijelo i kravatu. Bio je uspješan poslovni čovjek, čovjek kojemu je u životu, barem naizgled, sve polazilo za rukom.
U kupaonici je slušao suprugu kako tiho pjevuši. Kada je izišla, zastao je pogledom na njoj. Bila je predivna. Crna kosa njihala se dok je hodala, a njezin vitki stas i uspravan hod odavali su sigurnost. Promatrao je lagani pokret ruke kojom je pomaknula pramen kose s ramena, njezino našminkano lice, skladne crte. Na njoj, činilo mu se, nije bilo nikakve nesavršenosti.
Njihova dva sina dotrčala su iz svoje sobe. Bili su spremni za školu. S njima nikada nije imao većih problema. Dobro su učili, a za svaki bi uspjeh bili nagrađeni. Nagradu su primali uz jednostavno „hvala“. Mogao se njima samo ponositi. Prizor savršenstva.
Pročistio je grlo i poljubio suprugu u obraz. Obraz joj je bio hladan. Osjetio je miris pudera.
– Ručak je u šesnaest sati – napomenula je.
Okrenuo se i ugledao vrata koja su se zatvarala za sinovima. Otišli su u školu. U tom je trenutku osjetio laganu nesvjesticu. Zastao je. Običan pad tlaka, pomislio je. U uredu će popiti espresso i sve će biti u redu. Duboko je udahnuo, ali nemir nije prolazio.
Nije ovo obično jutro. Nešto mi se događa.
Krenuo je iz stana. Kada je stigao do parkirališta, izvadio je ključeve novog automobila, kupljenog na leasing. Dobro je zarađivao. Mogao je otplaćivati rate. Imao je posao, obitelj, imovinu. Stabilnost.
Ipak, dok je hodao prema automobilu, osjećao je kako mu stabilnost polako nestaje iz nogu. Svaki mu je korak bio sve neobičniji. Pogledao je oko sebe. Što mi se to događa? Posegnuo je ključem prema bravi. I tada se dogodilo.
Stotinu kilometara od mjesta na kojem je stajao bila je bačena bomba. Nije to bila ni topovska ni atomska bomba. Bila je to neka sasvim drukčija bomba. Bomba njegova života.
Kad bi se čovjekov život mogao mjeriti kilometrima, koliko bi ih bilo u jednoj godini? Gdje se nalazi središte eksplozije iz koje započinje ljudski život? A kada bismo se mogli fizički vratiti na njegov početak, kamo bismo krenuli? Tko nas je stvorio?
U glavi mu je zujalo. Nije znao odakle dolaze ta pitanja ni zašto su se odjednom pojavila.
Eksplozija njegova života podigla je golem oblak prašine. Polako se počela oblikovati gljiva, a udarni val širio se na sve strane. Komadići njegova života letjeli su uokolo, raspadali se i pretvarali u prah. Ovdje bi ostala tek neka misao, ondje neka riječ, a negdje bi nestao i posljednji trag nečega što je nekoć smatrao važnim. Snažan udarni val približavao mu se. Stajao je uspravno i čekao ga, potpuno bez osjećaja. Val ga je zapljusnuo. Sila mu je otrgnula odijelo, a ključevi su odletjeli nekamo u daljinu i nestali. Zažmirio je i čekao.
Buka se postupno stišala. Zrak nije nestao; još je mogao disati. Polako je otvorio oči. Što je vidio? Ništa. Doslovno ništa.
Svjetlost koja je ispunjavala prostor nije dolazila od sunca. Bila je crvenkastožuta, prošarana dimom, nalik nebu nakon golemog požara. Tada je shvatio da je gol. Ali nije osjećao samo golotinju tijela. Osjećao je da je ogoljen iznutra, lišen svega što je smatrao svojim: položaja, uspjeha, sigurnosti, slike o sebi koju je godinama gradio. Bio je nag. I bio je prazan.
Počeo je hodati. Prolazio je kilometrima vlastitoga života, ogoljen do posljednje trunke onoga što je smatrao svojom osobnošću. Bio je sam. Ljepota njegove supruge više nije bila uz njega. Sinovi nisu bili pokraj njega. Imovina je nestala u pepelu. Nastavio je hodati, metar po metar, sve dok nije stigao do središta. Ondje ga je čekala rupa. Provalija duše. Prazna.
Ponovno je duboko udahnuo. Kao da je tim udahom pokušavao provjeriti je li još živ. Dok mu je zrak prolazio plućima, osjećao je svoje tijelo, svoju fizičku prisutnost. Osjećao je da postoji. Ali sve ostalo bilo je prazno. I tada je shvatio.
Ako sviraš klavir prema notama, možeš svirati besprijekorno. Ali kada u glazbu uneseš i dio sebe, tada ona postaje više od točno odsviranih nota. Tada ne sviraš samo glazbu. Tada je živiš.
U svemu moraš biti prisutan i ti sam.
Stajao je na rubu provalije i napokon počeo razumijevati.
Suprugu je ljubio zato što je bila predivna, ali njih dvoje zapravo se nisu poznavali. Divio se sinovima jer su bili pametni i uspješni, ali nikada nije s njima sjeo na pod i igrao se. Posao je radio zato što je donosio dobru zaradu, ali se više nije mogao sjetiti kada je u njemu posljednji put istinski uživao. Imao je sve ono što se moglo vidjeti. A ono najvažnije možda nikada nije ni pokušao upoznati.
Želudac mu se počeo grčiti. Što sam radio sve ove godine? Grč je postajao sve snažniji. Bol se širila tijelom i penjala prema grlu. Grkljan mu se stezao, a prsa su mu postajala sve teža. Nikada prije nije osjetio takvu bol. Stisnuo je šake. Mišići su mu se grčili. Ona jutarnja, jedva primjetna nesvjestica pretvorila se u osjećaj kao da u njemu nešto gori.
Kriknuo je.
Iz njega je izletjela bol koju nije znao imenovati. Bol duše i srca, bol svih neizgovorenih riječi, propuštenih trenutaka i pitanja koja nikada nije postavio. Krik se širio prostranstvom i nije nailazio ni na kakvu prepreku. Nije bilo zidova koji bi ga zaustavili, ni ljudi koji bi ga čuli. Suze su navirale. Sve se slilo u jedno.
Kleknuo je, slomljen pred vlastitom prazninom. Nije mogao vjerovati koliko se toga u njemu godinama skupljalo, a da toga nije bio svjestan. Jecao je, a onda počeo šaptati:
– Gdje si? Ti koji si me doveo dovde, gdje si? Tko si? Što sam ti skrivio da me ovako mučiš? Što mi ovime želiš poručiti?
Tišina.
A onda je sve odjednom nestalo.
Ponovno je stajao pokraj svojega automobila. Ključevi su mu još bili u ruci. Trgnuo ga je zvuk vrata dostavnog kombija koja su se zalupila u susjedstvu. U blizini je projurio tramvaj. Grad je nastavio živjeti svojim uobičajenim ritmom, kao da se ništa nije dogodilo. Pogledao je oko sebe. Automobil je bio ondje. Odijelo na njemu. Ključevi u ruci. Sve je bilo isto.
A ipak, ništa više nije bilo isto.
U njemu se pojavila snažna potreba da nekoga pronađe. Imao je osjećaj da ga netko negdje čeka. Netko koga treba, premda još nije znao kako točno objasniti tu potrebu. A onda mu je kroz glavu proletjela misao. Znao je kamo bi mogao krenuti.
Ušao je u automobil i pokrenuo motor. Vozio je gradom, a ulice kojima je toliko puta prolazio odjednom su mu izgledale drukčije. Napokon je ugledao mjesto na kojem se zaustavio. Poznavao je tu zgradu. Bio je ondje već dvaput, ali danas ju je promatrao novim očima.
Odlučio je početi ispočetka. Na ploči pokraj ulaza pročitao je riječ:
RODILIŠTE
Tu se rodio prije četrdeset godina.
Ako već nije znao kako započeti, možda je upravo ovdje trebalo napraviti prvi korak. Vratiti se na početak. Ne da bi poništio ono što je proživio, nego da bi napokon pokušao razumjeti što je sve te godine zapravo živio. Prišao je klupi. I tada ga je ugledao.
Njega.
Sjedio je ondje kao netko tko nigdje ne žuri. Kao netko tko je znao da će ovaj trenutak jednom doći.
Čekao ga je.
Strpljivo.
Punih četrdeset godina.
Pogledali su se. Na licima im se pojavio osmijeh, tih i jednostavan, kao da među njima nikada nije bilo udaljenosti.
Sjeli su jedan pokraj drugoga, kao stari prijatelji koji se poznaju oduvijek.
I počeli razgovarati.