Eva je pogriješila

Dvoje djece, maleni Adam i malena Eva, uživalo je u zajedničkoj igri u dvorištu svoga doma. Njihov dom bio je tamo gdje god su bili zajedno, a sva priroda koja ih je okruživala, gdje god im je pogled sezao i gdje god im se noga protezala, bilo je njihovo dvorište koje su zvali Edenski vrt. Dvorište je bilo prepuno raznih životinja. Velikih i debeljuškastih, čupavih i dugonogih. I sve njih nazivali su svojim ljubimcima.

U svakoj igri Adama i Evu neprekidno je pratio Božji pogled. Pogled koji ih je grijao svojom toplinom i davao osjećaj sigurnosti. Osjećaj da će, dok je Bog uz njih, sve biti dobro. 

„Dječice moja!“ Bog ih je često dozivao kako bi im utisnuo poljubac u srce. Na prvi zvuk Njegova glasa odmah bi prekidali svaku igru jer Božji zagrljaj bio je njihovo najveće ispunjenje. 

 „Danas idem u šetnju izvan Edenskog vrta“, rekao je Bog jednoga dana.

„Možemo li i mi s Tobom?“ upitala je Eva. 

„Ne, dječice, netko mora ostati i čuvati Edenski vrt“, odgovorio je Bog imajući nešto na umu.

„Neka Adam ostane, a ja ću ići s tobom!“ predložila je Eva.

„A tko će onda paziti na Adama?“ zanimalo je Boga. „Ostanite zajedno i pazite jedno na drugo“, rekao je ne čekajući odgovor.

„Ali od čega se moramo čuvati?“ čudili su se. „Pa ovdje nema nikakvih opasnosti.“ 

„Postoji nešto što vam još nisam otkrio“, Bog je bio tajnovit. „Nešto od čega sam vas uvijek čuvao. Ali sada ste dovoljno veliki da se možete čuvati sami. I želim da mi pokažete da ćete u tome i uspjeti.“

Adam i Eva začuđeno su se pogledali.

„Sve što je potrebno da ostanete u sigurnosti jest ostati poslušni mojoj zapovijedi“, nastavio je Bog odgovarajući na njihove poglede pune pitanja. „Možete li to?“ 

„Naravno da možemo!“ odlučno su uskliknuli. „Reci nam o čemu se radi!“ 

„Na samom kraju Edenskog vrta raste jedno stablo. Biti u njegovoj blizini velika je opasnost za vas. Osim toga, to stablo nije poput ostalih stabala. Zato ne idite tamo i nikako ne jedite plod s toga stabla.“

„A što će se dogoditi ako ga probamo?“ zanimalo je Adama.

„Umrijet ćete“, ozbiljno je odgovorio Bog. 

„Oh! To nikako ne želimo“, rekli su u isti glas. „Obećajemo da nećemo ići blizu i da nikako nećemo jesti s onoga stabla!“

Bog je bio zadovoljan. Poljubio je svoju dječicu i otišao laganim korakom.

Adam i Eva, ponosni zbog velikog povjerenja koje im je Bog iskazao, nastavili su svoj dan u uobičajenim veselim igrama. Jahali su nosoroge, spuštali se niz žirafin vrat, utrkivali s lavovima, penjali po drveću, ljuljali na slonovoj surli… 

Na red je došla igra skrivača. Adam je žmirio, a Eva se skrivala. Ovaj put pokušala se stvarno dobro sakriti. Otišla je dalje nego inače. I tako, korak po korak, našla se na samom kraju Edenskog vrta i sakrila iza raskošnog grma.

„Ovdje te nikada neće pronaći“, rekao je nepoznati glas. Eva je iznenađeno pogledala u smjeru nepoznatog glasa te ugledala životinju koju dosad nije vidjela. „Kako to da se nikada ne igrate na ovom dijelu vrta?“ zanimalo je životinju. „Mislila sam da nikada nećemo imati priliku upoznati se, a to bi bila stvarno velika šteta…“, siktala je zmija.

„Predaleko je“, ispričavala se Eva proučavajući zmiju. „Osim toga, Bog nam je rekao da ne zalazimo ovdje jer ovdje se kriju opasnosti za nas“, dodala je.

„Opasnosti? Ovdje?“ čudila se zmija. „Pa što može biti opasno u Rajskom vrtu?“

„Ovo stablo“, Eva je prstom pokazala stablo iz kojeg je provirivala zmija.

„Stablo? Pa kako stablo može biti opasno?“ zmija se nije mogla načuditi. „Jesi li primijetila kako li je samo prekrasno? Ljepše od svakog drugog stabla u Edenskom vrtu. A plod je sočniji od svih bobica koje ste ikada kušali!“

„Ti si probala ovaj plod?“ upitala je Eva s nevjericom.  

„Pa naravno, od tog ploda živim, samo njime se hranim“, ponosno je odgovorila zmija.

„Ali Bog je rekao da ćemo umrijeti budemo li jeli s ovoga stabla“, Eva je bila zbunjena.

„Umrijeti?“ smijala se zmija. „Od njega možete postati samo jači, pametniji, veći, sposobniji, ljepši… Ali nikako ne možete umrijeti“, objašnjavala je. „Hm, meni se čini da Bog ne želi da otkrijete sve slasti ovoga stabla! Oh, pogledaj samo kako je divan ovaj plod. Pa tko bi mu mogao odoljeti. Probaj ga samo! Samo malo. Maleni komadić. Najsitniji zalogajčić“, nagovarala je zmija pružajući Evi plod.

Plod je imao zamaman miris. Izgledom je toliko privlačio Evu da je u njega gledala očarano, ne mogavši maknuti pogled. Što ga je više gledala, u njoj je sve više rasla želja da ga okusi. Sve dok želja nije postala nesavladiva. I Eva je zagrizla. 

„Kakav okus! Mmm“, uživala je Eva. „Takvo nešto još nikada nisam okusila!“ ponovo je zagrizla, a zmija se zadovoljno smiješila. „Rekla sam ti!“ govorila je. „I? Jesi li umrla?“ upita ju. 

„Čini se da nisam!“ primijetila je Eva „Zapravo se osjećam…“ Eva je tražila riječi dok je uzbuđenje zbog novog iskustva strujalo njenim tijelom. „…osjećam se nekako življe nego inače! Adame!“ dozivala je. „Dođi, ovdje sam se sakrila!“

„Ali to je zabranjeno stablo!“ prenerazio se Adam došavši do Eve. 

„Ovo moraš probati!“ Eva ponesena uzbuđenjem nije ni čula njegov prijekor te mu je ponudila plod. „Probala sam i nisam umrla. Zmija mi je sve objasnila“, pokazala je na nju, ali zmije više nije bilo. Adam se odupirao, ali Eva je bila uvjerljiva i uporna baš poput zmije. 

I Adam je zagrizao. I nije umro. Adam i Eva uživali su poneseni novim osjećajima koji su strujali njihovim tijelima. Sve dok nisu začuli Božje korake. Osjećaji koji su do malo prije ispunjali njihova bića kao da su isprali sav njihov mir i radost, a za sobom su ostavili neku prazninu i tugu. Znali su da su prekršili svoje obećanje pa su se odlučili sakriti.

„Adame, Evo! Vratio sam se! Gdje ste?“ dozivao ih je Bog i čudio se zašto mu, kao inače, odmah ne trče ususret. 

Iza jednog grma začuo je šuškanje i tihi plač. Njegova dječica koja su dosad znala samo za radost, odjednom plaču. Bog je shvatio. Pogledao je prema zabranjenom stablu. Primijetio je da nedostaje jedan plod. Rastužio se i On sam. Razmaknuo je grane grma i ugledao uplakane glave svoje dječice.

„Niste pazili jedno na drugo“, tužan je bio Božji glas. „Niste poslušali moju zapovijed i niste ostali vjerni svome obećanju.“

„Nisam ja, Eva je!“ branio se Adam.

„Ne razumijem u čemu sam pogriješila?“ pokunjeno je rekla Eva. „Nismo umrli.“

„Niste, ali jeste“, zagonetno je odgovorio Bog. „Pogledajte“, Bog je pokazao na žuti cvijet. „Ovaj cvijet živi samo zato što je njegov korijen čvrsto povezan sa zemljom iz koje crpi vodu i hranu. I živjet će dokle god je tako“, zatim ga je ubrao te nastavio. „No, čim taj cvijet uberemo odvajamo ga od korijena i zemlje. Tako on više nema odakle crpiti životnu snagu. Neko će vrijeme živjeti crpeći vodu preko stabljike,“ rekao je stavljajući cvijet u potočić, „ali ubrzo će početi venuti. Tako se dogodilo i s vama. Onaj plod odvojio vas je od mene, zemlje iz koje crpite sve što vam je za život potrebno. Još neko vrijeme ćete živjeti, ali već ste polako počeli umirati.“

Iako je Bog još uvijek pričao, Njegove riječi postajale su sve nerazumljivije. Glas mu je postajao sve tiši sve dok nije prerastao u potpunu tišinu. Adam i Eva vidjeli su Boga sve slabije sve dok Njegova slika nije potpuno izblijedjela. Više nisu osjećali Njegov pogled pun ljubavi i postajalo im je sve hladnije i hladnije. 

„Zmija nas je prevarila. Bog je bio u pravu. Kad bismo barem mogli poništiti svoj čin“, tuga je preplavila Evu, a zmija se neprimjetno uvukla u grm. Osjetivši nenadani nalet hladnoće i straha, Adam je zagrlio Evu. „Sada još više moramo paziti jedno na drugo.“ 

„Kada bi barem Bog opet bio tu s nama, sve bi opet bilo dobro“, rekla je Eva promatrajući promjene koje su se počele događati u Edenskom vrtu.

 Iako je Bog cijelo ovo vrijeme bio s njima, još uvijek im se obraćajući te gledajući u njih pogledom prepunim ljubavi, polomljena stabljika više nije mogla osjetiti zemlju niti primati njezine sokove.