Prošli put pisala sam ukratko o utjecaju ekrana na razvoj predškolaraca, a ovaj put dotičem se utjecaja ekrana na živote osnovnoškolaca. Sve je češći prizor djece koja nakon škole, umjesto u zajedničkoj igri, vrijeme provode ili izolirana kod kuće pred vlastitim ekranom, ili sjede na klupici pred svojim mobitelima. Postavlja se pitanje kako takva ponašanja dugoročno utječu na djecu i što mi, kao odrasle osobe, trebamo ili možemo učiniti.
Ekrani u ovoj dobi sami po sebi ne moraju biti bauk, niti štetni, ako se razumno koriste. Za ovu dobnu skupinu preporučuje se do 2 sata ekrana dnevno, ali naravno da je manje više. Također, nije isto gleda li dijete maraton crtića na „dječjim“ TV kanalima, konzumirajući ih kao svojevrsni mentalni „junk food“, ili zajedno s obitelji pogleda kvalitetan film tijekom obiteljske filmske večeri.
Korištenje ekranima u nekoj mjeri može imati pozitivan utjecaj na dječji razvoj u ovoj dobi. Osobno sam kao dijete obožavala dokumentarce o životinjama i dinosaurima. Ako i vaše dijete voli gledati dokumentarce, dobro je razmisliti kako iskustvo s ekrana prenijeti u svakodnevicu. Postoji li nekakav muzej, događanje, ili knjiga kojim bi se mogao proširiti djetetov interes? Svakako je dobro s djetetom pogledati ili barem razgovarati o dokumentarcu jer na taj način gradimo i odnos, a možda nešto i naučimo (možda ćete morati naučiti latinske nazive životinja, htjeli se vi baviti sistematizacijom u biologiji ili ne.) U mom je slučaju bilo jednostavno otići u zoološki vrt ili nadopuniti kućnu biblioteku knjigama o životinjama. Možda će interesi vašeg djeteta predstavljati veći izazov, ali i to je prilika za osmišljavanje zajedničkih obiteljskih aktivnosti i vremena koje možete provoditi jedni s drugima. Čak i ako nema nekih aktivnosti, ili drugih sadržaja, kojima bi se mogli proširiti sadržaji ekrana, razgovor uvijek može biti na izgradnju roditelju i djetetu.
Današnje obrazovanje postalo je nezamislivo bez digitalnih medija. I koliko, primjerice, tzv. „obrazovne“ aplikacije ili kvizovi nisu uvijek ono za što se izdaju, tj. nemaju pravu obrazovnu vrijednost, neke aktivnosti, poput izrade školske prezentacije, mogu biti itekako korisne. Izrada prezentacije može biti vrijedna prilika za učenje ako dijete dobije dobre smjernice gdje tražiti informacije, kako provjeravati njihovu vjerodostojnost, kako oblikovati prezentaciju. Na kraju, samo izlaganje postaje dio učenja (ne samo prezentiranog sadržaja, već i kao razvoj prezentacijskih vještina).
Kao i za mlađu dobnu skupinu, važno je s djecom razgovarati o sadržajima koje konzumiraju putem ekrana i o porukama kojima su izloženi. Također, važno je istražiti koji su sadržaji primjereni kojoj dobi. Ovdje ne možemo pisati o svakom filmu ili računalnoj igri, ali treba obratiti pažnju na to kojoj je dobnoj skupini namijenjen određeni sadržaj. Također, postoje li nasilni ili neprimjereni sadržaji, zbog kojih neki film i računalna igra nisu primjereni dječjoj dobi. Najpoznatiji sustav takve klasifikacije računalnih igara je PEGI (Pan European Game Information). Na hrvatskom govornom području, nažalost, ne pronalazimo jedinstven popis (crtanih) filmova i ocjene primjerenosti, ali zato može donekle poslužiti IMDB (International Movie Data Base), na čijim su stranicama pri dnu opisa filma ili serije šturo navedene stavke o (ne)primjerenosti sadržaja za djecu.
Kada je sveti Pavao u svojoj poslanici Solunjanima pisao: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“, sigurno da nije mogao ni sanjati kako ćemo se mi, ljudi današnjice, morati snalaziti u bespućima interneta i svega drugoga što nude moderne tehnologije, bilo dobro, bilo loše. U kontekstu ekrana naglasak bih stavila na „sve provjeravajte“. Mi kao roditelji odgovorni smo za svoju djecu i za sadržaje kojima su izloženi, barem u našem domu. Nažalost, nije sve što ekrani nude nama ili našoj djeci dobro i korisno, niti na izgradnju. Stoga bih navela nekoliko smjernica kako djecu zaštititi, bilo od prekomjerne izloženosti ekranima, bilo od neprimjerenih sadržaja.
Razna su istraživanja dosad pokazala da prekomjerena izloženost ekranima dovodi do manjka kretanja i posljedično većeg rizika od pretilosti, manjka sna, što može dovesti do problema s pažnjom i koncentracijom, a to se pak negativno odražava na školski uspjeh. Također, moguć je razvoj ovisnosti, površnijih društvenih odnosa, smanjena sposobnost samokontrole, a da ne spominjemo rizik od cyberbullyinga i posljedične anksioznosti ili depresije. Nažalost, također je neupitno kako izloženost nasilnim sadržajima snižava sposobnost empatije i dovodi do veće učestalosti nasilnog ponašanja.
Što učiniti? Predlažem da zajednički s djecom unaprijed donesete pravila za korištenje ekranima te da im, sukladno njihovoj dobi i mogućnošću razumijevanja, objasnite zbog čega su određena pravila potrebna, tj. koja dobrobit za dijete stoji iza svakog pravila.
Svakako bi bilo dobro da dječje sobe budu zone bez ekrana, zone za igru, kreativnost, opuštanje i učenje. U mojoj obitelji računalo je bilo u dnevnoj sobi, a na njemu je bila lozinka, tako da smo ga mi, djeca, mogli koristiti pod roditeljskim nadzorom i uz vremensko ograničenje. Na televizorima je također moguće ograničiti kojim TV kanalima djeca mogu pristupiti, a ako baš ništa ne pomaže, uvijek sa sobom na posao možete ponijeti daljinski upravljač ili ruter. 😊
Predlažem da jutarnja rutina prije odlaska u školu, vrtić i na posao bude vrijeme bez ekrana, a posebno bi važno bilo da takvi budu i zajednički obiteljski obroci. Razmislite i o što kasnijem davanju osobnog mobitela. Postoje i brojne aplikacije (besplatne ili one uz plaćanje), koje omogućuju vremensko ograničenje korištenja mobitela ili pojedinih aplikacija.
Izazov današnjeg vremena je i utjecaj „influencera“. S djecom je važno razgovarati o razlikama stvarnog i fiktivnog svijeta iza ekrana. Nama odraslima nekada je teško racionalno sagledati kako prezentirani sadržaji ne predstavljaju stvarnost, a kamoli djeci, koja su u razvoju i nemaju (do kraja) razvijenu sposobnost kritičkog mišljenja. Dobro je s djecom razgovarati o tome kako influenceri koriste različitu opremu, filtere, osmišljavaju kadrove kako bi prezentirali, i u konačnici prodali neki sadržaj, te kako takvi sadržaji često nemaju doticaja sa stvarnošću.

I na kraju, ali ne i najmanje važno, mislim kako bismo trebali krenuti od sebe. Ako mi sami „scrollamo“ po mobitelu za vrijeme jela, ili dok razgovaramo s drugim ljudima, ako nam se velik dio slobodnog vremena vrti oko ekrana, teško ćemo svojoj djeci objasniti kako to nije dobro, niti korisno. Toplo preporučujem knjigu u izdanju Verbuma; Cala Newporta, Digitalni minimalizam. Knjiga je pitka, lako se čita i nudi obilje praktičnih rješenja kako upravljati vlastitim vremenom pred ekranima. A za one koje zanima još više o utjecaju ekrana na dječji razvoj i žele pročitati o istraživanjima na tu temu, preporučujem i knjigu Digitalna demencija Manfreda Spitzera, u izdanju Knjižare Ljevak.