Kako je rekla sv. Terezija Avilska, „Bog hoda među loncima i tavama“. Nekada to nisam shvaćala, bila mi je nejasna ta misao. No, sada, nakon toliko godina doma s djecom, jasno mi je. Doista, Bog je u loncima i tavama. Bog je u tanjurima. Bog je u onom dosadnom već trećem današnjem slaganju veša i raznošenju njega po ormarima. Bog je u kuhanju ručka, onog koji se stalno ponavlja. Bog je u svakoj svakodnevnoj, možda već i dosadnoj, stvari koju danas činim.
Nije lagano svaki dan činiti sve iznova. Svaka majka to zna i može se u tome prepoznati. Koliko nas u svakom danu dočeka čaša, tanjura, lonaca, veša, papira, bojica, zadaća, prašine, kreveta, posteljine… Ali, koliko nas u svakom danu dočeka blagoslova! To što imamo toliko čaša i tanjura, veša i svega ostaloga, samo je znak da imamo nekoga za koga to sve peremo, čistimo i slažemo. Supruga, suprugu, djecu, možda stare roditelje… da postoji netko tko nas treba i za koga smo ovdje. Ta katkad dosadna i naporna svakodnevica naš je način posvećenja i predanja Bogu. Možda „nemamo vremena“ moliti koliko bismo htjeli, možda nemamo vremena otići na sv. misu po tjednu, možda ne stignemo mnogo toga što želimo, ali gdje nas je Bog stavio, tu trebamo rasti. Naš dom mjesto je našeg posvećenja, naše obveze izraz su ljubavi Božje prema nama – jer zna da ćemo se na taj način spasiti. A mi trebamo to samo prihvatiti.
Prihvaćanje nije lagano. Prihvaćanje je često teško – pogotovo ako ono što radimo nije moderno, nije u trendu, ako gledamo druge koji vode drukčije (možda i lakše) živote od našega. No, prihvaćanje se događa u molitvi. Pa tako, dok peremo suđe (ili ga stavljamo u perilicu), izmoliti jedan Oče naš, već je puno. Dok slažemo veš, možemo izmoliti čak i cijelu krunicu (ovisi koliko veša ima). Uz puno obveza nauči se i iskoristiti svaki trenutak i sve ono što nam je bitno, stići ćemo. Stići ćemo tako i napisati pokoji članak u gluho doba noći – jer osjećamo da imamo nešto za reći i podijeliti s drugima. I tu se nalazi Bog. Bog je svuda oko nas, u svakoj situaciji koju prolazimo, u svakoj dječjoj bolesti, u svakom bdijenju i svakodnevnom umoru. Bog je tu, ne napušta nas nikada. Boga pronalazimo tako i u svakoj lijepoj riječi koju nekome uputimo, u svakom dobrom djelu koje učinimo, u nježnom pogledu, u svakom poslu koji obavimo – baš u svemu. Samo Mu trebamo otvoriti srca i dopustiti Mu da bude tu, uz nas. Uz Njega i sve teško postane lako, a dosadno zanimljivo, jer znamo za koga to radimo – za svoju obitelj, za Njegovu kćer i Njegova sina koje nam je povjerio.
Budi, Gospodine, uz nas u našim loncima i tavama, u našim svakodnevnim poslovima! Neka svaki dan bude Tebi na slavu!
I za kraj, donosim te divne retke sv. Terezije Avilske. Razmislimo o njima. Pogledajmo gdje nas Bog stavlja i budimo zahvalni na tome – jer to je način našeg posvećenja.
„Gospodine, Ti si također
iznad lonaca i tava,
a ja nemam vremena biti svetica
i Tebi za ljubav
bdjeti noću,
niti mogu
meditirati u jutarnjem sumraku
ni u olujnom horizontu.
Učini me sveticom
dok pripremam obroke
i perem tanjure.
Prihvati moje hrapave ruke
jer su za Tebe postale hrapave.
Može li moj sudoper
biti ravan nekom gudalu
koje izvodi nebesku melodiju
na nekoj tavi?
Tako ju je teško očistiti
i tako je ogavna.
Čuješ li, Gospodine dragi,
glazbu o kojoj mislim?
Prošao je čas za molitvu
dok sam prala suđe
od večere,
a nakon toga vrlo sam umorna.
Dok još ujutro moje srce
pjeva na poslu,
navečer davno prije mene
polazi na počinak.
Daruj mi, Gospodine,
svoje neumorno srce
da u meni radi umjesto mojega.
Svoju sam jutarnju molitvu izmolila
noću
u čast Tvoga Imena.
Izmolila sam je unaprijed
za posao sutrašnjeg dana
koji će biti sasvim jednak današnjem.“