Na kraju još jednog radnog dana moja kći i ja vraćale smo se s večernje mise. Dobro raspoložene, čavrljale smo, prepričavale dnevne događaje i smijale se dok smo prilazile stubama koje vode iz pothodnika.
Pogled nam se odmah zaustavio na prizoru koji ću dugo pamtiti.
Niz stepenice polako se spuštala jedna baka. U desnoj ruci držala je štap kojim se podupirala i održavala ravnotežu, a lijevom se čvrsto držala za rukohvat. Pogled joj je bio prikovan za stube. Jednu po jednu oprezno ih je, mirno i sabrano svladavala. Kao da nije bila svjesna ničega oko sebe. Sav njezin trud i pozornost bili su usmjereni na sljedeći korak.
Oko nje je skakutala djevojčica. Vesela, živahna, već je stigla do podnožja stuba. Ali nije odlazila. Čas bi pogledala baku, čas nas dvije koje smo prilazile. Onda bi se ponovno okrenula prema baki i čekala. Strpljivo, premda je sve u njoj poigravalo i treperilo od dječje razigranosti.
A onda smo začule glas:
„Bjavo, baka! Uspjela si!”
Lice djevojčice ozarilo se radošću. U njezinim očima blistalo je zadovoljstvo jer je njezina baka uspjela svladati ono što se njoj možda činilo nesavladivim. I to bez ičije pomoći! Sišla je niz stube!
Moja kći i ja zastale smo, a onda prasnule u smijeh. Shvatile smo da je unučica u tom trenutku preuzela ulogu odrasle osobe: bila je svjesna bakinih poteškoća, ali je vjerovala da ih ona može svladati. Čestitale smo baki, pohvalile njezinu malu navijačicu i poželjele im još mnogo zajedničkih pothvata.
Nastavile smo svojim putem, ali nas je prizor bake i njezine unučice toliko dirnuo da smo se smijuljile sve do kuće.
Baka je heroj! Bori se kao lavica!
Ne zato što se brzo kreće, ne zato što bez poteškoća svladava prepreke, nego upravo zato što ne odustaje kada je teško.
U njezinu sporom i opreznom silasku niz stube prepoznala sam nešto što nadilazi tih nekoliko stuba.
Majčinstvo.
Majčinstvo ne prestaje kada djeca odrastu, pa ni onda kada odemo u mirovinu. Ljubav nastavlja živjeti kroz unuke. To je snaga koja se ne mjeri godinama ni brzinom koraka.
Majčinska ljubav ne poznaje granice. Ona ne odustaje ni kada postane teško, kada tjelesna snaga oslabi, a zdravstvene tegobe bolno uspore naše korake i pretvore život u niz malih, zahtjevnih pothvata.
A djevojčica?
Ona je već bila na cilju i čekala. Nije požurivala baku. Nije se ljutila što mora čekati. Samo je napeto iščekivala kada će baka uspjeti!
Kako mi je bolan, a istodobno lijep bio taj prizor.
Pokazao mi je da heroji ne nose uvijek plašteve i ne osvajaju uvijek velike vrhove. Katkad imaju štap u jednoj ruci, čvrsto se drže za rukohvat drugom i polako, korak po korak, nastavljaju dalje.
Da, baka me je zadivila.
I ohrabrila.