Dijete moje, danas si mi opet zavapio da ne skrivam lice svoje od tebe.
Opet si me pitao: Ima li te, Bože, gdje si?
A ja sam te jutros probudio toliko nježno, milujući te po licu zrakom sunca. Ptice moje jutros su tiše cvrkutale na tvom prozoru. Nisam te želio rano probuditi jer si zaspao jako kasno, pun briga, umoran i žalostan.
Znam jer bdio sam nad tobom, čekao sam da mi sve to predaš u ruke. Zašto i dalje nemaš povjerenja u mene? Ja sam te stvorio, moj si, duh sam svoj udahnuo u tebe. Pa stvorio sam te iz ljubavi, a moja je ljubav vječna.
Moja ljubav ne napušta, ne ucjenjuje, ne očekuje zauzvrat, ne srami se, ne filtrira, ne sudi, ne ljuti se. Moja ljubav prema tebi oduvijek je i zauvijek, nema roka niti mijena.
Zapitao si se neki dan zašto sam stvorio tako velik beskonačan Svemir, koja je poanta da ste tako mali i nevidljivi, zanemarivi u toj nepreglednoj beskonačnosti. Plašiš se njegove veličine, nepojmljivosti o tome da je nešto tako veliko, neistraženo i beskrajno.
A ja ti sad kažem da sam ga stvorio da imaš mjeru za moju ljubav prema tebi.
Stvoren je da imaš s čim usporediti moje milosrđe. Koliki si naspram svemira? Onoliki koliki je tvoj grijeh naspram moje ljubavi prema tebi. Toliko si malen, a meni najvažniji.
Uz mene si velik i sve možeš. Sjeti se da sve možeš u Onome koji te jača.
Samo mi se prepusti, ne hrvaj se kao Jakov sa mnom. Predaj mi se, svaku ću brigu i nemir skloniti od tebe, ljubljeni moj.
Ja Jesam, Ja sve mogu. Ali jedno ne želim: ne želim te natjerati da me voliš. Pa stvorio sam te slobodnog da mi sam priđeš i tražiš. Ljubim te da ti pokažem ljubiti. Ponizio sam se Ja u maleni komadić kruha da bi mi prišao. I čekam te. U tom komadiću kruha. Ne tražim da mi svaki dan dolaziš, iako bih to volio. Ne sudim te ni što me sad ne možeš primiti, za sve vas predanog u hostiji. Znam da tvoje srce treba vremena, a ja ću te pričekati. Čekam te u ispovjedaonici strpljivo, jer moja je ljubav strpljiva.
Ali, dođi mi… Dođi barem četvrtkom, barem na pola sata. Pokloni se mojoj žrtvi za tebe i tvoju braću i sestre. U mojem Presvetom Oltarskom Sakramentu je oda o najvećoj ljubavi. O ljubavi koja se ponizi i umre za tebe, jer si mi najdragocjeniji.
Zato, samo dođi. Ne moraš čak ni kleknuti ako ne možeš, niti moliti ako nemaš snage za riječi. Samo sjedni na klupu i gledaj u mene, a ja ću te liječiti, ja ću te odmoriti, nahraniti i napojiti. Dat ću ti vodu koja život donosi.
Dođi! I tko je god žedan, neka dođe. Tko god želi, neka besplatno uzme vode života.
Jer, sjeti se, moja ljubav prema tebi je kao Svemir.
B. S.