Pustinjaci prvih kršćanskih vremena govorili su da je smisao posta isušiti sve humore (tjelesne sokove) kako bi se pobijedile posebno nečiste napasti. Isto su tako znali nadodati uz ponešto ironije: „Ako poslije ovoga oblika askeze niste uspjeli pobijediti napasti, onda napasti zasigurno dolaze od đavla.“ Zapravo možemo reći da nam post i pokora pomažu kako bismo se odcijepili od svega što nije Bog, kako bismo ljubili Boga svim snagama uma i srca, podlažući svoje tijelo da se sažeže iz ljubavi prema Bogu. Jer dok se obdržava pokora, sigurna je duhovna ljepota kao oračeva zemlja dok se obrađuje. Inače se trnje pokazuje.
Postiti – uresiti se vječnošću
Pokora također doprinosi kršćanskomu iskustvu i susretu s Kristom u ljubavi. No, isto tako molitvom i postom možemo kititi sve poslove. Zamislite to! Sve važne događaje svojega života pripremati molitvom i postom? Post doprinosi i djevičanstvu jer glad je prijateljica djevičanstva, uči sv. Ambrozije. A po Isusovu nauku i Sotona se može istjerati molitvom i postom. Stoga vrlo brzo uočavamo da post i drugi oblici pokore nadilaze površno značenje i poprimaju prije svega eshatološko značenje. Na pitanje novinara Vittorija Messorija o postu kardinal je Ratzinger odgovorio: „Postiti znači prihvatit bitan vid kršćanskoga života. Potrebno je, također, otkriti tjelesni vid vjere: uzdržavanje od jela jedan je od tih vidova. Seksualnost i hranjenje središnje su sastavnice ljudske tjelesnosti. Budući da je u opadanju shvaćanje djevičanstva, ono povlači za sobom i opadanje shvaćanja posta. Oba ta opadanja povezana su s istim korijenom, a to je suvremena potamnjenost eshatološke napetosti vjere prema vječnomu životu.“
Postiti – ponijeti tuđi križ
Pokora i post imaju i svoje eklezijalno značenje – značenje zadovoljštine za vlastite i tuđe grijehe. O toj temi navodimo mišljenje teologa Hansa Ursa von Balthasara, koji smislu pokore i zadovoljštine daje pravo svjetlo: „Postiti za kršćanina znači preuzeti sudbinu križa. Kada se preuzme nošenje križa s Kristom, onda se život pretvara u ono što sveti Pavao opisuje u poslanici Galaćanima: ‘Ne trpim ja, nego Krist trpi u meni’… Tada kršćanin ne trpi svoje trpljenje, nego na svom tijelu nosi smrtne patnje Isusove, da se također ne očituje naš život, nego ‘Isusov život u našem smrtnom tijelu’. Trpljenje tada ne doživljavamo kao vlastito, nije vlastito kršćaninu, nego je samo nadarbina za koju on pravomu vlasniku (u crkveno-zaručničkoj odgovornosti) mora polagati račun.“
Postiti – spasiti neprocjenjivo
Možemo zaključiti da su mnogi sveci postu, molitvi i pokori dali eklezijalni smisao. Posebno su u prošlosti, kada se profanirala euharistija i razdiralo jedinstvo Crkve, mnogi činili pokoru i zadovoljštinu, kao i kada je pozitivizam odvodio u ateizam, osobito znanstvenike. Neki su postili i radi spasenja milijuna ljudi koji su bili vođeni na stratišta iz rasističkih, materijalističkih i ateističkih razloga. Post i pokora želi nas ljude uzdići do svijetlih visina svetosti i tako spašavati duše – jer su skupe kao i Isusov život.