Na Veliki petak susrele su se dvije stvarnosti: božanska i ljudska. Da bismo ih razumjeli, moramo najprije shvatiti nekoliko pretpostavki. Čovjek je stvoren za pobožanstvenjenje – za dioništvo u božanskoj naravi. Zato ni život vječni nije kakva stvarnost nadodana Bogu. Život vječni sam je Bog, njegovo „tkivo“. Da bi ljudima dao život vječni, Bog im mora predati sama sebe. A kako je čovjek utjelovljeni duh, tako je i duhovnu stvarnost toga darivanja Bog nakanio utjeloviti. To se dogodilo kada se Isus, utjelovljeni Božji Sin, u Jeruzalemu na Veliki petak predao ljudima u ruke. Isusova muka znak je Božje ljubavi, ali i utjelovljenje duhovne stvarnosti iza toga znaka: Bog je svojega Sina predao ljudima u ruke da bi im on postao izvor života vječnoga, ali i da bi razorio istočni grijeh sa svim njegovim posljedicama.
Zašto je Otac poslao Sina
Isus je to objasnio već prije svoje smrti u prispodobi o vinogradarima ubojicama: „Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina’“ (Mt 21, 37). Ipak je potrebno naglasiti: mi nismo spašeni zato što smo ubili Sina Božjega, nego smo spašeni unatoč tome što smo ga ubili. Bog nije poslao Sina na svijet da bismo ga mučili, nego da bismo ga poštivali; nije ga poslao ni da bi ga Sin umilostivio svojom krvlju jer ne treba obraćenje Bogu, nego ljudima. To potvrđuje Ivanovo evanđelje: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3, 17), ali i prorok Ezekiel, koji u ime Božje veli: „Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Gospoda Boga – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?“ (Ez 18, 23). Ako Bogu nije stalo do smrti grješnikove i bezbožnikove, kako bi mu moglo stati do smrti pravednoga Sina njegova?
Zašto Isus nije sišao s križa
S druge strane, ni Sin nije došao sam od sebe. O tome Ivanovo evanđelje jasno govori: „A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla“ (Iv 7, 28). Isus je po Očevoj volji, dakle, došao razoriti laž istočnoga grijeha: Bog nešto skriva od vas, on vam se neće dati do kraja, on će vam nešto ustegnuti i zato mu nemojte vjerovati, nego spasite sami sebe! Zato se prilikom uhićenja Sin Božji ustegnuo pozvati dvanaest legija anđela i nije prihvatio Petrovu obranu mačem: da se nije želio predati ljudima, ne bi se ni utjelovio niti došao na ovaj svijet. A kako bi se predao ljudima u ruke da je pobjegao? Iz istoga se razloga Otac nije upleo u nepravedno suđenje i mučenje Isusa Krista: tu je stvarnost trebalo pretrpjeti kako bi se Isus posve predao ljudima.
Zašto je Bog morao patiti
Evanđelist Luka triput naglašava da se Raspeti suočio s istočnom napašću: Spasi sam sebe! No on je tu napast odbio, a ni Otac ga nije skinuo s križa. Da je Isus sišao s križa prije svoje smrti, đavao bi imao pravo: Bog nešto skriva od nas i nešto nam usteže. Ta đavolska laž otkriva nam pravi razlog tragičnosti Velikoga petka. Upravo zato što su ranjeni istočnim grijehom, ljudi ne žele primiti život vječni na dar, nego ga se žele dočepati sami. Ono čega se Sin Božji nije držao kao plijena, to je prvi Adam i svaki čovjek nakon njega – osim Marije – pokušao je ugrabiti kao plijen. Krvavost Velikoga petka tako je pokazala tko je i kakav je Bog, a tko je i kakav je čovjek. Bog je vjeran i vjerodostojan: on se ljudima do kraja predaje u ruke, kakve god posljedice to imalo. Čovjek nije upoznao ljubav koju Bog ima prema njemu i toj ljubavi nije povjerovao. Jer da je povjerovao, ne bi razapeo Kralja Slave.