Brdo Tabor sa svojom čuvenom bazilikom jedno je od najljepših odredišta na hodočašću u Svetu Zemlju. Naziv toga svetoga mjesta djeluje hrvatski, kao i naziv brda Nebo s kojega je Mojsije promatrao Obećanu zemlju. Tabor se vidi i izdaleka. To je usamljeno, nisko, oblo brdo obraslo u zelenilo. U podnožju nalazi se veliko selo Daburije, vjerojatno nazvano prema imenu brda. Nekada je uspon do bazilike bio za hodočasnike dosta naporan jer su ivice brda prilično strme. Danas onamo vodi cesta – doduše, s mnogo serpentina. Pri dnu brda hodočasnike čeka skupina arapskih vozača sa svojim više-manje starim modelima automobila, među kojima ima i kombija. Sjedam s prijateljima u jedan automobil i time započinje naša – slobodno mogu kazati – avantura uspona do vrha Tabora.
Iz vica u stvarnost
Vozač je domaći Palestinac, gojazni čovjek koji neprestano u jednoj ruci drži mobilni telefon, a drugom upravlja automobilom. Kako cesta vijuga po samoj ivici brda, auto se zanosi. Svi smo sleđeni zbog straha da se ne survamo u dubinu. Tom prilikom prisjećam se staroga vica o vozaču koji je dobio propusnicu za ulazak u raj premda je bio grješnik, dok je njegov susjed bogomoljac nije dobio. Nakon prosvjed potonjega, sveti je Petar svoju odluku obrazložio riječima: „Eto vidiš, dok si se ti molio, svi su oko tebe zijevali, a dok je tvoj prijatelj vozio, svi su u autobusu počeli vjerovati u Boga.“ Nije bilo šanse bilo što upitati vozača jer je uporno govorio i govorio, a naš je vidik postajao sve dalji i dalji. Tada sam se zarekao da se više neću bojati, što, dakako, nisam održao. I dalje me strah prebrze vožnje i oštrih serpentina.
Hvala Bogu, iskušenje kojem nas je Gospodin podvrgao vožnjom s tim plemenitim čovjekom završilo je prilično brzo, iako nam se činilo kao vječnost. Našli smo se na platou brda Tabor. Iza bogatoga drvoreda čempresa ugledali smo prekrasnu crkvu koju sam toliko puta promatrao na fotografijama mnogih knjiga i hodočasničkih vodiča. Oko crkve nalazi se veliko arheološko nalazište, a s desne strane franjevački samostan s gostinjcem. Na ovom malom prostoru zgusnulo se toliko povijesti i Židova, i kršćana, i Rimljana, i Bizantinaca, i Arapa… Tabor ima važno mjesto u Starome i Novome zavjetu. Tu su se podizali i rušili hramovi, vodili ratovi, ubijali ljudi, ali tu se i molilo Svevišnjega za mir i sreću.
Što nam je Bog pokazao o „ljetnom Uskrsu“?
Na Taboru je Krist i trojici svojih učenika pokazao svoju božansku bit. U tom čudesnom ambijentu, gdje se dodiruju nebo i zemlja, Krist je izgovorio riječi koje i danas odzvanjaju našim ušima. Kada su došli na vrh, Isus je potražio samotno mjesto i molio se. Pogledom tražim to samotno mjesto. Apostoli su se također molili, ali su zaspali. Kao i na Veliki četvrtak! Kada su se probudili, ugledali su veličanstven prizor Isusova preobraženja. Isus je i dalje imao isto tijelo, ali ga je obasjala nebeska svjetlost i njegovo je lice zasjalo kao sunce. Odjeća mu se od sjaja činila bjeljom od snijega – preobrazio se, zapravo, u svjetlost. A svjetlost je jedino „fizičko“ obilježje Boga.
Trenutak Kristova Preobraženja dogodio se nakon što je on prvi put navijestio svoju muku. Zato neki teolozi smatraju kako brdo Tabor daje i novo iskustvo Uskrsa. Zanimljivo je da istočne Crkve Preobraženje nazivaju ljetnim Uskrsom. To znači da, ako želimo doći do Kristova Uskrsa, njegove Pashe, i sami moramo proći kroz taj ljetni Uskrs, koji je naš život, iz dana u dan.
U Psalmu 89 kralj David slavi Gospodina Boga koji je stvorio sjever i jug te spominje kako Hermon i Tabor kliču imenu njegovu. Franjevci svjedoče da boravak na ovom brdu daje naslutiti da sama priroda „kliče“ svoju radost zbog Boga Stvoritelja, zbog čega se katkad teško vratiti u „stvarni život“.
Tajna razgovora, tajna oblaka
Pokraj Isusa ukazali su se Mojsije i Ilija kao nebeski svjedoci. Bili su u svom pravom tijelu, a ne kao prikaze. Njih dvojica glavni su predstavnici Staroga zavjeta. Mojsije je oslobodio židovski narod iz egipatskoga ropstva, proveo ga kroz pustinju i proglasio židovski Zakon. Ilija je najveći prorok Staroga zavjeta – meni posebno zanimljiv kao čovjek. Isus se našao uz njih kao najveći prorok i zakonodavac. Njih dvojica zapravo svjedoče da je Isus Mesija koji će ispuniti židovski Zakon. Mojsije i Ilija razgovarali su s Isusom o njegovu svršetku – o muci, uskrsnuću i uzašašću. Razmišljam o tom razgovoru i sve više zaključujem kako su ga tješili s obzirom na strahote pasije koje ga čekaju.
Kada je završavao Isusov razgovor s njima, koji su vjerojatno u nevjerici i šoku slušala trojica apostola, Petru je bilo žao da to završi pa je rekao: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ U Svetom je pismu dodano da je Petar to rekao ne znajući što govori.
Bio je zanesen prizorom. Osobno sam mišljenja da Petar reagira kao Židov i podsjeća na njihov praznik Sukot. Dok je Petar još govorio, sjajan oblak spustio se s neba te su apostolima s vidika nestali Mojsije i Ilija. Ponovno slika koja se može shvatiti samo vjerskim očima. Bog se u Starome zavjetu javljao Židovima u oblaku jer oči ne bi mogle podnijeti Božji sjaj. Ukazao se u oblaku i pri Isusovu krštenju na rijeci Jordan i kasnije pri Isusovu uzašašću. Bog je apostolima i progovorio iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“
Utjeha i poticaj Preobraženja
Isusovo preobraženje, Mojsije i Ilija te glas Boga Oca imali su zadatak uvjeriti apostole da je Isus doista Sin Božji, makar ga čekaju muka i smrt. Bez tog zaključka ne bi bio razumljiv taj Božji „spektakl“. Božji glas Isusu, Mojsiju i Iliji nije bio neophodan, ali apostolima jest, kao i svima nama koji slijedimo Krista. Nakon Božjega glasa slijedi scena koju pokušavam oživjeti u svojoj mašti: naime, Židovi su bili uvjereni da će umrijeti ako Boga vide ili čuju pa su trojica apostola od straha pala na zemlju i pokrila lica rukama. Kada je sve već bilo gotovo, Isus im je rekao: „Ustanite i ne bojte se!“ Tada je već Isus bio u svakidašnjem izdanju bez sjaja. Dok su se spuštali s gore, Isus im je zapovjedio da ništa nikome ne govore „dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih“. Taj je događaj apostolima bio utjeha u budućim naporima i mukama, kada je Isus bio mučen.
Sveti Petar napisao je u svojoj drugoj Poslanici: „Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.“
A apostol Ivan zapisao je: „I vidjesmo slavu Njegovu – slavu, koju ima kao Jedinorođenac od Oca.“ Međutim, kao što su i sami apostoli rekli, lijepo je prebivati ovdje, ali je nužno sići s brda i „vratiti se u stvarnost“. Kao i apostoli, uvijek moramo silaziti s planine u svakodnevni život i ondje pokazati drugima da Isus živi u našim životima, i to preobraženim, novim životom.
Utonuli u ljepotu
Polagano i s ushićenjem približavamo se bazilici. To je dojmljiva i stamena građevina podignuta u sirijskom arhitektonskom slogu. Unutrašnjost je također čudesna. Na svijetu ne postoje ljepši mozaici od ovih koji se nalaze u bazilici Preobraženja. Slavimo svetu misu koju predvodi župnik Josip Golubić, a naš simpatični župljanin Silvio ministrira. Atmosfera je svečana i mistična. Svi smo utonuli u neke osobne misli. Nakon mise izlazimo na plato i pored crkve na mjestu ruševina promatramo Ezrelonsku dolinu, koja se prostire oko Tabora. Crkva, ruševine i pogled čine neponovljivu cjelinu. No, iznenada, ugledah u ograđenom dijelu pored samostana kravicu kako jede sijeno. Scena prilično idilična i svakako neobična, ali puna topline i simbolike; podsjetila me na djetinjstvo. Jadna kravica, mora da se namučila uspinjući se do vrha Tabora. A tu pomaže preživjeti časnim sestrama.
Muško-ženska dijalektika
Na Taboru ima mnogo hodočasnika. Zbog toga se mora voditi računa o vlastitoj grupi. Jedna od naših hodočasnica kao da se izgubila. Čekali smo je na platou gdje se zaustavljaju automobili. Kada smo se već zabrinuli, pojavila se sva usplahirena.
– Meri, pa gdje si tako dugo? Jesmo li govorili da se moramo držati grupe?
– Znam, ali da oprostite, morala sam na WC. A kak’ nis dobro gledela, a žurilo mi se, i strah me bilo da vas ne izgubim, zaletila sam u muški. Nikog ni bilo pred vratima pa sam mislila kako bu sve dobro prošlo. I zamislite, čim sam zaprla vrata ti muški, da ne kažem što, su od nekud dohrlili i počeli kucati. Nisam se usudila otvoriti jer šta bi mislili o meni?
– Meri, trebala si otvoriti pa šta mislili da mislili!
– Lako je tebi pripovedati, ali ja sam ipak žensko. A k tome niš ih nisam razmela.
– I, kak je to završilo?
– Eto vidiš, zakasnila sam. Ali kad sam otprla vrata, tih je muških nekoliko stajalo i tak su me blijedo gledeli da mi se kosa dizala na glavi. Pobegla sam što su me noge nosile i uz put se popiknula.
– Meri, jesmo se dogovorili da vraga ovdje ne bumo spominjali. A ti si rekla da su te pred vratima stražarili „da ne kažem što“.
– Ma nisam tak mislila ozbiljno. To su bili neki muškarci, uštirkani i bradati, a to ti je odmah sumnjivo.
– Meri, večeras moraš ići na ispovijed.
– Pa zakaj, nisam niš zgriješila. Sila Boga ne moli, a Bog se sile ne boji.
I tako bi naš dijalektički muško-ženski razgovor potrajao da nas nije prekinuo župnik prijeteći upozorenjem: „Morate paziti na grupu, jer ako se izgubite tko zna što vam se može dogoditi.“ Nakon tih mudrih riječi stigli su i arapski taksisti. Ja sam zaboravio na Meri i počeo skupljati hrabrost za silazak s Tabora. Mirko se po običaju tiho pomolio i prekrižio, što sam i ja učinio, više iz straha nego radi same molitve. Na sreću, ovaj arapski vozač nije imao mobilni telefon u ruci. Spustili smo se bez velikih šokova.
Neostvarena taborska želja
Tabor je i danas zaštićena ekološka zona. Selo Daburije zapravo živi od Tabora. Sve su kuće u selu velike, zidane katnice s tipičnim orijentalnim izgledom, vrlo dojmljive. Na taksističkom stajalištu podignut je i veliki restoran s terasom i suvenirnicom. Bilo bi dobro – ako si možete priuštiti posjetiti Tabor – da ga posjetite u nešto smirenijoj atmosferi. Od mojih pet hodočašća samo je na jednom bilo vrlo malo hodočasnika, i to 2000. godine, tijekom intifade. Najbolje bi bilo pješice se uspinjati do bazilike u tihoj molitvi. No za mene je to sada samo neostvariva želja.
Nastavlja se