Priča o jednom avionu, Očenašu na tisuću jezika, pelikanu i uskim vratima kroz koja bih željela proći
Fatima u Portugalu dosad mi je, u mojim mislima, bila u slici neke neodređene bjeline. Nisam vidjela zgrade, ništa, nego samo neki veliki prostor. I taj me je prostor zaista i dočekao, na trgu usred svetišta, tamo gdje se naša Gospa otkrila trojici malenih pastira 13. svibnja 1917.
Naše župno hodočašće započelo je u zoru u zagrebačkoj zračnoj luci s letom u 6:05 za Frankfurt, gdje smo presjeli na avion prema gradu Portu u Portugalu.
Meni je tada, zapravo, i započelo hodočašće jer sam se bojala aviona. Moj prvilet avionom i sam osjećaj da ću ući u veliku limenu pticu koju će nešto podići i onda ćemo svi biti negdje u zraku… Nakon tog iskustva mogu reći da se i dalje na neki način bojim osjećaja bespomoćnosti, tamo u zraku, ali sada se tek divim neprocjenjivom Božjem daru da nama ljudima samo tako dade moć da izmislimo nešto i da se time koristimo, u dobre svrhe, u Božje svrhe.
Dolazak u Porto bio je vrlo zanimljiv jer su mi noge još neko vrijeme tražile osjećaj stabilnosti, a pred očima mi se stvorio novi grad, nova zemlja, novi doživljaji. Sam Porto dočekao nas je svojom veličanstvenom rijekom Douro koja se proteže središtem grada i u kojoj smo uživali u predahu nakon svete mise koju smo slavili u gradskoj katedrali posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije. U katedrali smo se prvi put susreli s ukrasima od keramičkih pločica, plavo-bijelim azulejosima. Katedrala kao građevina zanimljiva je jer je sagrađena kao utvrda pa smo se mogli popeti na jedan od tornjeva s kojeg se pruža predivan pogled na cijeli grad.
Nakon odmora i razgledavanja središta grada uputili smo se autobusom prema Španjolskoj. Istog smo dana u zoru bili u Hrvatskoj, kasnije u Portugalu, a predvečer smo stigli u Španjolsku u grad Santiago de Compostela.
Sam nam je grad većini poznat kao cilj puta na koji polaze hodočasnici diljem svijeta, poznat kao Camino de Santiago – Put sv. Jakova. Po Španjolskoj i Portugalu postoji nekoliko ruta od kuda hodočasnici kreću pješice kako bi se tih dana, na putu, suočili sa samim sobom, svojim mislima, htijenjima i željom da u hodu spoznaju Božju volju za svoj život. U društvu se tih dana dosta pričalo tko bi želio krenuti na takav put, no, evo, ni sama ne znam bih li se uputila na otprilike 35 dana hoda sama sa sobom. Zapitala sam se koliko sam si dobar prijatelj, bih li mogla izdržati pored sebe same toliko dana. Ili, možda mi baš treba tako nešto da shvatim da sam si i te kako dobra, sama sa svojim Bogom i samom sobom.
U Santiagu me se najviše dojmila misa u katedrali sv. Jakova s hodočasnicima koja počinje svaki dan u podne i na kojoj se okupe svi hodočasnici koji su tih dana završili svoj put. U trenutku kada svećenik izgovori da ćemo se sada pomoliti kako nas je naučio sam naš Gospodin, zaori Očenaš na bezbroj jezika, a svi govorimo ono što razumijemo.
Kip svetog Jakova koji se nalazi iznad Oltara sam dodirnula i ako je odobrio moj put na Camino, Camino, vidimo se.
Istog dana nakon pauze za ručak nastavili smo put prema Finisterri, rtu koji su ljudi u prošlosti smatrali krajem svijeta.
A kada smo stigli, pred nama se otvorio prizor koji je teško opisati riječima. Pogled prema beskraju oceana podsjetio nas je koliko smo mali, ali i koliko je velik Bog koji nas vodi na našem putu.
Sljedeći dan ponovo smo prešli granicu dviju država i zaputili se prema mjestu koje će mi zbog jednog pelikana dugo ostati u sjećanju.
Bom Jesus do Monte predivno je svetište Dobrome Isusu, ali pored crkve tu je zapravo najljepše Stubište pet osjetila i triju kreposti, koje vodi prema crkvi. Cijeli kompleks ima snažnu pobožnu i simboličku poruku te je povezan s razmatranjem Kristove Muke.
Hodočasnik kreće odozdo po veličanstvenom stubištu i penje se prema crkvi. To se može doživjeti kao slika čovjekova duhovnog puta: ne dolazimo Kristu odjednom, nego korak po korak.
Sam uspon traži trud. Time prostor podsjeća da je obraćenje i nasljedovanje Krista put.
Nisam znala što me očekuje; hodočašća su inače prepuna onoga što vidimo i čujemo, kao da su tek početak onoga o čemu ćemo poslije dublje razmatrati i promišljati. Vjerojatno mi je zato, dok sam stajala pred posljednjom fontanom, došla misao da pogledam pelikana, kojeg pelikana, zbunjena upitam, pa vidim toliko toga. Pogledaj ga, osoba mi je govorila, onoga koji sebe kljuca kako bi nahranio svoju djecu. Da, u svoj toj raskoši mjesta bila sam zbunjena tim riječima, no pogledala sam fontanu i morala otići natrag u crkvu da se smirim. Pogledala sam, gledala sam u Presveto, u Krista, i vidjela da je On taj pelikan koji sebe ranjava kako bi nahranio ovo svoje dijete.
U kršćanskoj umjetnosti pelikan je jedan od poznatih euharistijskih simbola. Njegova simbolika proizlazi iz stare predaje prema kojoj pelikan hrani svoje mlade vlastitom krvlju. Iako ta predaja nije biološki točna, kršćani su u toj slici prepoznali sliku Krista koji daje samoga sebe za život ljudi.
Zašto je to posebno snažno u Bom Jesusu?
Cijelo svetište vodi čovjeka prema Kristu. Čovjek se uspinje, a onda se pojavljuje pelikan kao svojevrsni sažetak: Kristova Muka nije samo patnja. Ona je potpuno darivanje.
Nakon svete mise nastavili smo put prema Coimbri, poznatom portugalskom sveučilišnom gradu. Oduševile su nas njegove živopisne ulice, povijesno sveučilište i prekrasna crkva Santa Cruz. Posebno su nas privukle portugalske keramičke pločice – azulejos – kojima je crkva bogato ukrašena, a koje prikazuju prizore iz života svetog Antuna.
A onda, u večernjim satima, stigao je trenutak kojem smo se svi posebno radovali – stigli smo u Fatimu!
Naše prvo jutro u Fatimi započeli smo svetom misom pokraj Kapelice ukazanja, u samom srcu svetišta. Svetu misu predvodio je naš župnik, a svojim pjevanjem obogatile su je naše hodočasnice zajedno s časnom sestrom. Bilo je posebno lijepo i dirljivo započeti dan upravo ondje gdje je Gospa pozvala na molitvu, obraćenje i pokoru.
Nakon svete mise obišli smo bazilike u kojima počivaju sveta Jacinta, sveti Franjo i sestra Lucija, a potom i ostale prostore svetišta.
Nakon ručka i kratkog odmora krenuli smo na križni put. Put kroz prekrasan ambijent maslinika pružio nam je posebno iskustvo molitve i tišine. Prolazeći tim putem, još smo se više približili događajima koji su obilježili život fatimskih pastirića.
Posjetili smo i mjesta ukazanja Gospe, kao i njihovo rodno selo. Obišli smo i mjesto na kojem se pastirićima ukazao Anđeo Portugala, koji ih je pripremao za susret s Gospom i pozvao na molitvu i žrtvu.
Dan smo obogatili i upoznavanjem portugalske tradicije – kušali smo poznato vino Porto i zavirili u trgovine sa suvenirima, ponijevši sa sobom male uspomene na ove posebne dane.
Najljepši trenutci u Fatimi bili su mi, zasigurno, oni koje sam provela navečer na molitvi krunice i u procesiji sa svijećama. Svaku večer u 21:30 sati trg se ispuni hodočasničkim pukom koji moli pobožnost Svete Krunice za koju nas je zamolila sama Gospa kada je od dječice tražila da se Krunica moli svaki dan na nakanu za mir u svijetu i prestanak rata.
Nakon Krunice počinje procesija s Gospinim kipom. Kako je trg velik i ima jedno blago uzvišenje u procesiji, kada se kolona počne zaokretati i vraćati prema Kapelici ukazanja, odjednom ti se otvori pogled prema Bazilici Gospe od Krunice i znaš da je tamo prijestolje našeg Gospodina, Njegov Oltar, a u procesiji mi je s desna Kraljica u zlato obučena. Pjevaju se pjesme, hodočasnici pored mene prolaze sa svijećama u rukama, a ja čujem samo tišinu jer sam zagledana u tajnu naše vjere i klanjam se tim davnim događajima, kada je jedna mlada djevojka rekla svoj „da“ kako bi ja ove večeri uživala spoznaju bogatstva onoga nečega što ni ne trebam razumjeti u cijelosti, nego moram samo biti. I htjela bih biti, molim za to da budem.
Peti dan hodočašća bio je rezerviran za posjet glavnom gradu Portugala, Lisabonu, gradu koji nam je poklonio Sveca cijelog svijeta, svetog Antuna, kojega Portugalci od milja zovu lisabonski. Do njegove crkve uspinjali smo se uskim i zavojitim uličicama po kojima je i sam Lisabon poznat, pa sam u prolazu od naših hodočasnika čula kako ih taj uspon podsjeća na naš Sveti Duh, jer očito se do sv. Ante mora uvijek negdje penjati. Najprije smo posjetili lisabonsku katedralu, koja se nalazi blizu crkve sv. Ante, gdje se nalazi mjesto povezano s njegovim krštenjem, a potom i kuću na mjestu njegova rođenja.
Poseban trenutak dana bila je sveta misa u crkvi sv. Antuna Padovanskog. Bilo je posebno i dirljivo slaviti Euharistiju u gradu u kojem je rođen svetac koji je svojim životom i propovijedanjem ostavio tako snažan trag u Crkvi.
A onda ponovno u autobus i prema našem sljedećem odredištu – šarmantnom portugalskom gradiću Óbidosu. Óbidos nas je dočekao svojim slikovitim, šarenim fasadama, uskim uličicama i posebnom srednjovjekovnom atmosferom. Poznat je i po jednoj slatkoj portugalskoj posebnosti – ginjinhi, likeru od višnje koji se tradicionalno poslužuje u malim čokoladnim čašicama.
Naš šesti, posljednji dan hodočašća, bio je romantično-avanturistički jer smo u istom danu bili u predivnoj crkvi/samostanu Alcobaça, a u poslijepodnevnim satima u vjetrovitom i prozračnom Nazareu, mjestu gdje sam nogom kročila u Atlantski ocean.
No prvo bih vam samo ukratko predočila najveću crkvu Portugala, a to je cistercitski samostan u sklopu kojega je i crkva posvećena Gospi. Najviše me se dojmila sama unutrašnjost crkve koja je u svojoj jednostavnosti predivna. Ti brodovi crkve nad kojima se uzdižu svodovi koji kao da nemaju kraja, a kada ih gledaš, kao da se smanjuju i pretvaraju mi se u sliku iz Matejeva evanđelja 7, 13–14: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!«
Ta mi je meditacija, Bogu hvala, došla jer mi u crkvu zapravo nismo smjeli ući. Naime, upravo se održavalo krštenje, a poslije je bilo i vjenčanje, pa je nekoliko nas, hodočasnica, ostalo na jednoj klupi i u tišini uronilo svaka u svoje misli. Bog zaista znade stvoriti predivne slike od naših molitvi.
Nakon toga uputili smo se prema mjestu Nazare koji se nalazi na samoj obali Atlantskog oceana.
Dobila sam priliku skinuti hodočasničke tenisice, zakoračiti u vreli pijesak i prošetati se dugom plažom do mora kako bih gledala valove koji ne dopuštaju brčkanje u plićaku, kako smo mi navikli u našem Jadranskom moru. Ovo je sasvim drukčija sila.
Dok sam tako stajala iznad oceana i gledala tu silu vode i valove, pomislila sam kako je zapravo cijelo ovo hodočašće bilo jedan takav put – od straha prema povjerenju, od gledanja prema razumijevanju i od razumijevanja prema onomešto se ne može do kraja razumjeti, nego se jednostavno mora živjeti.
»Uđite na uska vrata!« Možda ta vrata nisu uvijek tamo gdje ih očekujemo. Možda se katkad nalaze upravo u onome što nas zaustavlja, u onome što ne možemo kontrolirati, u strahu koji moramo predati, u putu koji ne razumijemo, u tišini u kojoj ostanemo sami sa sobom i s Bogom.
Jedan avion.
Jedan Očenaš na tisuću jezika.
Jedan pelikan.
Jedna Gospa sa svijećom u procesiji.
Jedna vrata koja su zatvorena.
I jedan moj tihi odgovor:
Gospodine, ako su vrata uska, samo mi pomozi da ih pronađem.
A kada ih pronađem – da imam dovoljno povjerenja da kroz njih i prođem.
