Pomognite im da prepoznaju i prihvate svoje osjećaje
Djeca imaju potrebu da se njihovi osjećaji prihvate i poštuju. Identificiranje emocija koje stoje iza dotičnog ponašanja prvi je korak prema rješavanju problema koje takvo ponašanje stvara. Kada priznate djetetove osjećaje, stavljate ga u dodir s njegovom unutarnjom stvarnošću, potičete konstruktivno razmišljanje i dijete lakše skupi snage da se nosi sa situacijom. Djetetu je lakše podnijeti bol kada netko zna koliko to boli i priznaje njegove osjećaje, nego da odbacuje loše raspoloženje, što samo pogoršava situaciju. Želite da djeca vjeruju svojim osjećajima, stoga im ne treba dati razloga da sumnjaju u sebe. Iako se te situacije katkad čine „smiješnima“, one otvaraju put učenju o vlastitim osjećajima (npr. mrkva koja je u pogrešnom položaju na djetetovu tanjuru uzrokuje potpuni slom…). Što lakše prihvatite djetetovo loše raspoloženje, to će lakše dijete izići iz njega. Kada na situaciju u kojoj se nalaze gledate iz njihove perspektive, a ne iz vlastite, oni vas neće vidjeti kao dio problema, već će osjećati više ljubavi jer znaju da ih netko razumije.
Što možete učiniti?
- Pokažite im da razumijete njihove osjećaje s pomoću neosuđujućih verbalnih poruka: „Vidim da ti smeta vezica za cipele.“
- Imenujte osjećaj: „Ta tvrdoglava vezica je frustrirajuća, zar ne?“
- Kada vam pričaju o vlastitim osjećajima, slušajte ih aktivno i pozorno, bez postavljanja pitanja i davanja savjeta. Ovako pokazujete poštovanje i ohrabrujete ih da vam se otvore.
Važno je napomenuti da se svi osjećaji mogu prihvatiti, ali određene se akcije moraju ograničiti: „Vidim koliko si ljut na svog brata. Reci mu što želiš riječima, a ne šakama.“
Umjesto kazne, potaknite suradnju
Loše je ponašanje problem, a ne djetetova mana. Ako vaša reakcija na loše ponašanje vašeg djeteta učini da se ono osjeća loše zbog sebe, skrenuli ste fokus sa situacije koja se može popraviti na nešto puno složenije. Jedna od svakodnevnih frustracija roditeljstva je da djecu usmjerimo na prihvatljivo ponašanje. Često dolazi do sukoba potreba i što se roditelji više trude, djeca se više odupiru. „Operi ruke… Govori tiše… Jesi li napisao zadaću?… Objesi svoj kaput… Jesi li oprao zube?… Idi u krevet…“
Što možete učiniti?
- Opišite problem umjesto prozivki. Umjesto da kažete: „Tako si neodgovoran! Uvijek otvoriš slavinu i onda zaboraviš na nju!“, recite: „Voda u kadi je već do ruba.“ Teško je napraviti ono što treba kada ti govore da ne valjaš. Lakše je usmjeriti se na problem kada vam ga netko jednostavno opiše.
- Dajte informacije o problemu umjesto optužbi. Umjesto da kažete: „Ako te još jednom uhvatim da šaraš po zidu, bit ćeš u kazni!“, pokušajte s: „Zid nije za crtanje. Papir je za crtanje.“ Lakše je prihvatiti informaciju nego optužbu. Kad se djeci kaže, obično sama shvate što trebaju učiniti.
- Neka bude o vama. Budući da već razgovarate sa svojim djetetom o njegovim osjećajima, pričajte i o svojima, kad ste već kod toga. Pobrinite se da razumiju kako se zbog njihova ponašanja osjećate i kako ono utječe na vas, no pritom ne komentirajte djetetov karakter ili osobnost. Opisujući što osjećate, možete biti iskreni bez vrijeđanja. Npr. „Tako sam frustrirana kad počnem nešto govoriti, a ne mogu završiti!“
Još neke zamjene za kaznu…
- Uputite dijete kako bi moglo biti korisno.
- Izrazite strogo negodovanje (bez napada na djetetovu osobnost).
- Iznesite svoja očekivanja.
- Pokažite djetetu kako može popraviti situaciju.
- Pustite da dijete iskusi posljedice svog neposluha.
Potičite autonomiju
Jedan od roditeljskih ciljeva je potaknuti dječju neovisnost, odnosno pomoći im da postanu odgovorna ljudska bića koja mogu djelovati samostalno. Ovisnost u konačnici potiče osjećaje bespomoćnosti, ogorčenosti i frustracije.
- Osnažite ih izborom. Ne morate im dati odriješene ruke, već nekoliko opcija koje ste vi odobrili, primjerice kada biraju odjeću ili započinju odrađivanje kućanskih poslova. To su izbori koji djetetu pomažu da se vježba u odlučivanju.
- Poštujte djetetova nastojanja i potaknite ih da pokušaju. Ako nešto činite umjesto njih, uklanjate njihovo djelovanje u svijetu, što je još frustrirajuće od, recimo, tvrdoglave vezice koja se ne da zavezati.
- Kada postavljaju složena pitanja, dajte im priliku da prvo sama nađu odgovor. To je prilika da nešto istraže, stoga ih nemojte odbaciti pretjerano pojednostavljenim odgovorima. Pitajte ih zašto su pitali, što oni misle i potaknite ih da pitaju prijatelje ili obitelj koji bi mogli imati bolji odgovor ako vi ne znate.
- Ne ubijajte nadu. Kada vam kažu svoj plan ili želju koja bi mogla završiti razočaranjem, pustite ih neka istražuju i iskuse. Pokušavajući zaštititi djecu od razočaranja, štitimo ih i od nadanja, stremljenja, snova, a katkad i od toga da ih ostvare.
Povećajte njihovo samopouzdanje
Svaki put kada slušate djetetove osjećaje ili mu povjeravate svoje, kada ga pozivate na zajedničko rješavanje problema ili ponudite izbor, potičete njegovo samopouzdanje. Pohvale su još jedan od načina kako pomoći djeci da izgrade pozitivnu sliku o sebi. Korisna pohvala sastoji se od toga da odrasla osoba pohvalno opisuje to što vidi ili osjeća i nakon što je dijete čulo taj opis, u stanju je pohvaliti sebe.
Što možete učiniti?
- Hvalite velikodušno, ali mudro. Budite konkretni i opisujte. Umjesto da kažete: „Ti si veliki umjetnik!“ pokušajte: „Sviđa mi se kako cik-cak prati vijuge — kako si se toga sjetio?“
- Cijenite njihov rad i trud, a ne njihove osobine. Ovo je djeci konkretan dokaz njihovih talenata i omogućuje im da izvuku vlastite zaključke o tome što bi mogli učiniti s tim talentima.
- Sažmite djetetovo hvalevrijedno ponašanje u jednoj riječi. Primjerice, „Razvrstao si kocke, autiće i životinje i stavio ih u odvojene kutije. To ja zovem organizacija!“
Literatura
A. Faber i E. Mazlish, Kako govoriti da bi djeca čula i kako ih slušati da bi nam govorila,
Ostvarenje, 2019.