U godinama osnivanja obitelji molio sam da moja obitelj – žena, djeca i ja – bude svjetlo svijeta, „Božja vojska“ na zemlji. Nisam znao da molim za tako težak zadatak. Zamišljao sam snažnu i zdravu obitelj koja čvrsto stoji na strani dobra i istine. Međutim, da bi se to dogodilo, bilo je potrebno proći kroz velika iskušenja bolesti i patnje.
Danas imamo petero djece, od kojih je četvero na zemlji. Najstarija kći jedva je preživjela neotkrivenu dijagnozu. Druga kći, naša Mia Marija, rodila se teško bolesna, mnogo je patila i nakon nekoliko godina otišla je u nebo. Četvrta kći rođena je s bolesnim srcem, koje je Bog čudesno izliječio. U jednom se trenutku i supruga neobjašnjivo srušila. Iza nas je mnogo toga. Trebalo je puno snage. Bog se proslavio kroz patnju u našoj obitelji. Naša je snaga došla upravo tim trnovitim putem na koji nas Bog stavlja.
Pitao sam se mora li nas baš toliko kušati i stavljati u tako teške situacije. Ipak, pomislio sam: ako je morao dati svoga Sina da bismo mi, grešnici, mogli živjeti, tko smo mi da odbijemo ulogu patnika u nekim razdobljima života? Upravo nas kroz patnju Bog najviše dotiče. Upravo smo kroz patnju bliži i jedni drugima. U patnji smo i svjetionik. U patnji se očituje Božja snaga. Imamo sreću što smo vjernici pa smo u tim trenutcima mogli „piti sa živog izvora“. Kako kaže sv. Augustin: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Gospodine.“ To ne znači da na ovom svijetu imamo mir. Potpuna bezbrižnost i blagostanje nisu mir koji nam daje Gospodin. Njegov mir dolazi kroz Njegovu blizinu i snagu upravo u teškim razdobljima – u vremenima bolesti, patnje, smrti, nepravde, sukoba, trpljenja… Naposljetku, vjerujem da u patnji čovjek spašava svoju dušu. Možemo biti zahvalni i za patnju ako ona služi najvažnijoj svrsi našega postojanja.
„To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33)
Ovdje Isus obećava da će Njegovi sljedbenici u svijetu imati muku, ali daje i nadu jer je On pobijedio svijet i time otvorio put spasenju.
Apostol Pavao molio je Gospodina da ga oslobodi bolesti, odnosno nevolje koju naziva „trnom u tijelu“. Sigurno mu nije bilo lako biti istaknuti evangelizator s takvom invalidnošću. Umjesto da mu Bog ukloni križ, primio je obećanje: „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12, 9). Pavao je tada shvatio da se Božja snaga ne pokazuje najviše u ljudskim uspjesima, nego upravo u trenutcima slabosti. Zato je mogao napisati jednu od najdubljih rečenica Novoga zavjeta: „Kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10). Ne zato što je patnja sama po sebi dobra, nego zato što čovjek u svojoj slabosti prestaje računati samo na sebe i otvara se Božjoj pomoći. Tamo gdje prestaju naše snage, može započeti djelovanje Božje milosti.
Tek sam s vremenom shvatio da se Božja vojska ne prepoznaje po snazi i zdravlju, nego po vjernosti. Pavao poziva Timoteja da s njim podnosi patnje kao dobar vojnik Krista Isusa (2 Tim 2, 3). Oružje toga boja nije tjelesno, nego su to vjera, molitva i ustrajnost (usp. Ef 6, 10–18). Krist nije pobijedio mačem, nego križem, pa ni Njegovi vojnici ne pobjeđuju izbjegavanjem patnje, nego time što u njoj ostaju vjerni. Pred kraj života isti je Pavao mogao reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4, 7).
Zanimljiv je taj put pročišćenja i spasenja. Zanimljiv je Božji plan za nas – mnogo drukčiji od naših zamisli. Kroz ulogu patnika došli smo do uloge „ratnika“. Bogu hvala! Prihvaćamo put koji je On zamislio za nas. Neka se proslavi Gospodin.