Znate li zašto djeca vole igre, zašto vole sportske igre? Među ostalim razlozima, kao što su potreba za kretanjem i socijalnom interakcijom, te kognitivnim razlozima, kao što su znatiželja i rješavanje problema, još je jedan razlog koji često zanemarujemo, a možda ga nismo ni potpuno svjesni. Razlog je taj što u igrama postoje pravila, točno se zna što se smije i što se ne smije činiti, zna se što će se dogoditi onome koji krši pravila. Svi mi, zapravo, volimo pravila. Iako to, možda, i nećemo otvoreno priznati, ipak volimo unositi red u kaos svih informacija koje se nalaze oko nas.
Osjećamo se sigurniji, osjećamo da ono što radimo ima smisla, možemo kontrolirati okolinu i možemo usmjeravati svoje ponašanje prema nekom cilju.
Kada govorimo o odgoju, posebno odgoju djece, ovo je iznimno važna činjenica i nezaobilazan čimbenik i sredstvo odgoja.
Naime, kako bismo nekome mogli objasniti kako da s mjesta na kojem se trenutačno nalazimo, npr, pješice stigne do Trga bana Jelačića, ako mu ne smijemo reći „desno“, nego samo „lijevo“? „Ne lijevo“ nije „desno“. Moramo mu trasirati put i dati granice u kojima se može kretati, kako bismo ga usmjerili točno prema određenom mjestu. Naravno, važno je i definirati mjesto kamo želimo stići, što, također, često zanemarujemo, no o tom drugi put.
U, nažalost, prevladavajućem, permisivnom, popuštajućem odgoju često zanemarujemo postavljanje granica. Upravo te granice predstavljaju navedena pravila i trasiraju put kojim želimo ići. U poplavi „uvažavanja djeteta kao osobe“ često zanemarujemo činjenicu da se s djetetom ne može ravnopravno razgovarati, odnosno to je moguće ako razgovaramo na razini djeteta. A to nije odgovoran odnos.
Mi, roditelji, djetetu ne trebamo biti prijatelji; imat će dovoljno prijatelja u životu. Trebamo mu biti roditelji, jer ima samo jedne roditelje. Trebamo postaviti granice u ponašanju djeteta, trebamo odrediti što se smije i što se ne smije, što će nam se dogoditi ako prekršimo postavljena pravila. Ta pravila trebaju biti jasno određena i konzistentna. I, što je možda i najvažnije, trebaju vrijediti i za nas. Često mislimo da djecu odgajamo onim što im govorimo, što im argumentiramo, objasnimo. Da, to nikako nije nevažno. No, djecu najviše odgajamo onim što činimo, onim što jesmo, što je sastavni dio nas. Pa tako i naše dobre i naše loše osobine utječu na razvoj djece. Toga trebamo biti svjesni. Djeci ne možemo glumiti, osobito kada ih je više na okupu, kao npr. u razrednom odjelu. Djeca nas proučavaju, testiraju naše ponašanje, istražuju koliko daleko u poštovanju granica smiju i mogu ići. To je potpuno normalno, štoviše, čak i poželjno, i potrebno. No, jasno postavljena pravila i njih će držati u socijalnoj sigurnosti i voditi prema dobro postavljenim ciljevima.
Zato je, dragi roditelji, važno djecu voditi u crkvu, a ne slati ih tamo! Zato je važno usaditi im čvrste smjernice i zdrave okvire ponašanja, kao što je npr. važna lektira u školi. Ona nam daje informacije što je dobro, što nije dobro, zašto je nešto dobro ili to nije, daje nam poželjan okvir onome što čitamo. A kada nam je taj sustav vrijednosti formiran, možemo čitati što god želimo. Ako takav sustav vrijednost ne postoji, onda će nam stvari koje nisu vrijedne same formirati sustav vrijednosti koji nije poželjan, a često niti dobar! Ne postoji dobar slobodan i nesputan odgoj. To je stanje u kojem odgoj ne postoji!
Ima jedna lijepa rečenica, kojom se u razgovoru s roditeljima često koristim, i s onima koji jesu, ali i onima za koje mi se čini da možda i nisu vjernici. Rečenica glasi: „Treba s djetetom, do njegove dvanaeste godine, razgovarati o Bogu. A nakon djetetove dvanaeste godine, treba s Bogom razgovarati o djetetu!“