Najviše volim kad me netko odveze u trgovački centar, tamo ostavi i dođe po mene kad ja završim razgledavanje i kupovinu. I tako jedno poslijepodne oko 3 sata začujem pitanje: „Trebaš li što kupiti u Ikei?“ Naravno da trebam. Imam već i popis. Dobila sam pola sata da se spremim. Leteći se oblačim, obilazim mamu da vidim treba li me i da je obavijestim da me neće biti cijelo poslijepodne te šaljem poruku kćeri da idem u Ikeu. I ona ima popis želja koji mi šalje na mobitel. Stigoh u Ikeu vrlo brzo. Tek što uđoh, začuh zvuk poruke na mobitelu. A u Ikei vruće. Taman sam počela skidati jaknu.
Poruku je poslala Silvija. Treba pomoć za neki članak u tek pokrenutom župnom listu. Odgovaram da ću vjerojatno imati to što traži, ali nisam kod kuće. Hodam izložbenim prostorom, gledam lijepe sobe, kuhinje, boravke, balkone, sve nestvarno i prekrasno. I vruće mi je. Svako malo zastajem.
Čitam i odgovaram na Silvijine poruke. Pa skidam jaknu, pa vestu. U očima posjetitelja centra vidim pitanje: „Gdje li je kraj tome skidanju?“ No, kupovina u Ikei nije lagana. Moje želje, kćerine želje i još ponešto što se usput vidi, što sam zaboravila staviti na popis… Popis pak treba gledati na mobitelu čiji je ekran mutan i nejasan pa mi, naravno, trebaju naočale za čitanje. Eh da, ali onda ne vidim ništa oko sebe. I tako svako malo zastani, gledaj ispod naočala i pazi da štogod ne preskočiš da nisi uzalud dolazila. Ako nešto promašim, ne vraćam se više. I cijelo vrijeme razmišljam o članku koji uredništvo župnog lista očekuje od mene. Baš ću u Ikei ću naći nadahnuće – možeš mislit. A rok je kratak, dan-dva. Uspjela sam obaviti kupovinu, napunila kolica, ali ostala nezadovoljna jer nije bilo onog zbog čega sam došla tamo, a trebalo mi je za Caritasovu kreativnu radionicu. Priča mog života. Hrpa izloženih proizvoda, ali ništa što meni treba. Nismo još ni stigli kući, kad eto opet poruke na mobitelu. Kći pita jesmo li za šetnju. To se ne propušta; gotovo svaku večer šećemo oko sat vremena. Jedina nam je to prilika za druženje i neometan razgovor.
Naravno da to nećemo ni danas propustiti, ali ipak trebamo doći kući nešto pojesti jer smo preskočili ručak. Nakon šetnje trebalo je obaviti uobičajene večernje aktivnosti po kući, sve pospremiti i očistiti, obići mamu i s njom provesti neko vrijeme, sve pripremiti za spavanje, izmoliti krunicu i eto, začas je 11 sati.
Tek tada u miru počeh listati stare brojeve župnog lista i tražiti tekst o kojem smo Silvija i ja razgovarale. Brzo ga nađoh, dobar je on, ali mi ipak treba nešto sočnije.
Kad sam se već primila čitanja, nastavih s njim, kao da ponavljam gradivo, i nađoh prekrasnih članaka. Uspomene naviru u tišini noći. Sjećanje na lijepa prošla vremena i drage ljude koji više nisu s nama. Sjetna, suznih očiju, odlučih malo prokopati po internetu ne bih li našla nadahnuće za članak.
Pronađoh nekoliko korisnih tekstova koji bi mogli poslužiti za moj budući članak, ali već je kasno, odnosno rano ujutro (prošlo je 1) i trebalo bi nešto i odspavati. Odlučih ustati rano i primiti se posla. Čak sam mislila otići do knjižnice prolistati još nekoliko starih brojeva župnog lista.
Lijepi planovi. Ali ja ustadoh u 9. I dok sam obavila sve jutarnje obveze, brzo je došlo i podne. Tada odlučih nešto pojesti, jer sam i to preskočila, a kad to radim, ne bude dobro; nećemo o detaljima. Moj prvi obrok obično započne molitvom pa čitanjem Efa riječi. Tek tada blagujem i gledam u tablet. Već za minutu tablet javlja da je baterija na izmaku. Ah, onda će i mobitel biti dobar.
Pokušavam pokrenuti program koji sam gledala na tabletu, ali ne ide. Odlučih onda gledati nešto drugo, kratke uratke. Znaju biti zanimljivi. U prvom neki američki pastor govori o tome tko će se sve spasiti i doći u Nebo. Nisam zadivljena niti se slažem s njegovom isključivosti. Idem dalje. Pojavi se meni nepoznat čovjek i počne pričati o jednom afričkom misionaru. Oho, to bi moglo biti zanimljivo. I doista bi tako. Heureka! To je baš ono što meni treba, to što sam zamislila!
Krenuh odmah do računala pisati članak. A kad sam već kod računala, mogla bih prvo platiti račune, rok se približio pa da ne zaboravim kad se uživim u pisanje. U tom trenu zazvoni mobitel. Zove mama. Rublje je oprano i treba ga objesiti. Ona to inače radi, ali je već nekoliko dana bole leđa i ne može.
Ništa, idem ja. Obavim to i počnem plaćati račune. Dva moram ispisati: jedan ide glatko, drugog nikako ne mogu. Odlučih ga platiti bez tiskanja s podatcima koje imam u mailu. Platih i jedan koji imam. Dobro mi ide, pomislih, no nema drugog računa koji trebam platiti. Tražim i prevrćem, tražim gdje bi mogao biti, nema ga i nema. Nakon pola sata nađoh ga u mapi ispod nekih tiskanica koje nemaju veze s računima. Valjda se zalijepio. Platim i njega i sad konačno mogu pisati. Srećom, ne moram kuhati. Uvijek u rezervi imam nešto skuhano; nikad se ne zna što će me snaći. Primih se posla rastresena i bez previše očekivanja. Članak treba poslati kakav god da bude.
Bit će što dragi Bog da. Pročitah napisano jednom, dvaput i poslah mail uredništvu (lista). Valjda je dobro. Ako i nije, bar je bilo zabavno. Bog će već providjeti da poruka dospije do čitatelja. Ja sam doista živi primjer da osoba u penziji (9 godina, zar već toliko?) nije u mirovini. I da se ne treba previše brinuti. Bog će se već pobrinuti da sve ispadne onako kako je njemu na slavu, a nama na korist. Osobito u kaosu svakodnevnog života.