LIAM
Prve zrake sunca uletjele su u dječju sobu kao laserska zraka svjetlosnog mača Lukea Skywalkera, a Liam se taman okrenuo prema svom plišanom krokodilu. Čuo je prvi zvrn! sestrine budilice i čvrsto odlučio: „Danas ću ja biti prvi gotov!”
Što je zamislio, to je i nakanio, a što je nakanio, to je i krenuo… Ali šljive su napravile svoje. Nije trebao toliko pojesti sinoć, ali to su bakine, hej! Domaće! A svi znaju da domaćost je domaćost.
Na pola puta do boravka čuo je tatu kako nešto kopa po ladicama i mrmlja, ali njemu je na pameti bila važnija stvar: „Lijevo ili desno?! Boravak ili toalet?! Obleka ili mrlja od d… da.” Odlučio je mudro, onako salomonski, jer ipak je on bio pravi mali mudrac, kako su to onako u prolazu znali spomenuti mama i tata.
Svašta se može dogoditi u nekoliko minuta. Recimo, Liam je shvatio kako nikada nije zamijenio rolu toaletnog papira i to mu se učinilo kao pravi izazov za „tako velikog dečka od PET godina”. Pokušao je otvoriti ormarić, ali vratašca su zapela o druga. Sjetio se i zašto.
„A lijepo mi je mama govorila da vrata nisu njihaljka, al’ kaj je tu je, tak bi tata dodao”, pa je nastavio pokušavati. To me potrajalo, a onda je rekao:
Anđele čuvaru mili,
ova vrata mi otpili,
ak’ mi padnu, ne na nogu!
Bum se molio dragom Bogu!
I začudo, vjerovali ili ne, vratašca su se otvorila! A unutra role i role… Uzeo je jednu, prstićem odmotao i stavio cijelu na stalak. Kakav je to osjećaj uspjeha bio, ljudi moji! Ta mala stvar tog dječaka tog je jutra učinila toliko velikim u srcu da je osjećao toplinu o kojoj je slušao samo na nedjeljnoj misi za djecu od župnika kad im se obraćao kao Isus okupljenima – kao malom bratu.
Začuo je lupanje na vratima, ali nije još bio gotov s poslom. Morao je zatvoriti vrata, baciti staru rolu, sve napraviti da bude baš kako treba, pa je rekao: – Ne ulazi, zauzeto!
Jedva je čekao da sestra vidi njegovih ruku djelo, a kad ono… Iziđe van, krene se obući (ipak želja da bude prvi nije jenjavala, pa ipak je čovjek, ne može baš toliko dobrih djela odjednom svojim silama), a zaskoči ga amazonka, barbarka, žena-zmaj ili vam njegova sestra Eva. Nakon što mu je očitala bukvicu (očito je baš, baš, baš morala na toalet), rekao joj je razlog duge službe u toaletu.
Ostavio ju je u šoku i vidio je to. Znao je da je učinio dobro i to ga je baš ispunjavalo – a dobro, malo ga je nasmijalo i to što je sestru ostavio bez riječi ukopanu u hodniku makar i na tren. Bila je to mala pobjeda, ali i dalje ga nije veselila pobjeda kojom bi se mogao hvalisati kao novim autićem u vrtiću, nego pobjeda poniznosti: da je učinio nešto dobro samo zato što je to dobro. Toga dana naučio je da je dobre stvari dobro ponavljati.