Kakvo je to pitanje? Kako preživjeti dan? Pa oni su naše blago, naša radost, naša ljubav, naše sve! Istina… Ali svatko od nas, roditelja malene djece, zna kako često jedva čekamo da prođe dan, da dođe večer, da odu spavati, da, jednostavno, bude – mir.
Slično je i kod mene navečer. Kaos, buka, nemir… „Spremi knjige za školu, pojedi večeru, obuci pidžamu, zašto već nisi u pidžami, operi zube, pospremi igračke s poda, zašto su škare u kauču, a četka za kosu na kuhinjskom stolu, pokupi te legiće s poda prije nego što si netko slomi nogu!!!“ Mislim da se svaki roditelj (ili barem poneki) može poistovjetiti sa mnom i da sada, smješkajući se, kima glavom (ili odmahuje, špotajući me u mislima). No, mora li zaista biti tako? E, sad sigurno očekujete da kažem da ne mora, ali… – mora! Barem kod nas gdje je više djece različite dobi. Svatko ima svoje interese, svoje želje, svoje navike. Dapače, iako su sve odgajali isti ljudi, svatko je ispao poseban, potpuno na svoj način, divan i svoj, savršeno izvoran. Original.
I tako svaki dan ide svojim tijekom. Katkad je kaos veći, katkad manji. Katkad ga nema pa je čudno da je mir. Prečudno. A onda već u sljedećem trenutku – vratio se kaos! Ali bitno je u svakom danu uloviti nešto lijepo. A toliko se toga lijepoga može doživjeti! Zanemariti na tren da nas čeka posao i otići s djecom van, i uživati gledajući ih kako skupljaju lišće, traže one najljepše listiće, ili promatraju mraviće kako vrijedno hodaju simo-tamo, ili samo uživaju u ljuljanju i klackanju… Biti s djecom baš je blagodat. Oni su potpuno neopterećeni svijetom i znaju kako uživati. Trebamo se zagledati u njih. I uživati s njima.
Zato ne bih rekla da je naslov teksta dobar. Ne kako „preživjeti“ dan s djecom, nego kako „proživjeti“. Ne želimo ga preživljavati, da na kraju dana samo i jedino odahnemo, nego svaki dan trebamo proživjeti s njima, sudjelovati u njihovim aktivnostima, njihovim brigama, njihovom veselju, sreći i tuzi. Biti aktivno TU, a ne negdje drugdje, u svojim mislima ili na svojim uređajima. Biti s njima, igrati se, izići van, razgovarati, pričati o tisuću i jednoj „nebitnoj“ stvari (nama, možda, nebitnoj, ali njima jako bitnoj)… jer samo ćemo tako tu djecu, te mlade ljude, razumjeti (barem pokušati razumjeti, što, katkad, nije nimalo jednostavno), dići ih na noge da jednog dana budu oni ti koji će se truditi razumjeti druge, koji će se truditi biti tu za druge. Dajemo primjer njima danas za njihovo bolje sutra.
Započeti dan s poljupcem i zagrljajem, zaželjeti im dobro jutro, ispratiti ih u školu, i dočekati ih iz škole, crtati s njima, pomoći im oko učenja, pogledati s njima i crtić – sve su to sitnice koje stvaraju jedan predivan mozaik, a taj se mozaik zove ljubav. Ljubav je ta koja pomaže da se preživi, i proživi, dan, i koja je pokretač svega.
Na kraju dana trebamo zahvaliti dragome Bogu na svemu što je bilo, na svakom proživljenom trenutku. Trebamo biti svjesni koliki je blagoslov da smo dobili priliku biti roditelji, biti mama i tata. I ne promašiti tu ulogu. Ne zanemariti, nego iskoristiti. Jer te jednostavne riječi, mama i tata, puno znače. Svatko na ovom svijetu ima mamu i tatu, ali ima i Mamu i Tatu, koji ga paze, vode i bdiju nad njim. Nismo li blagoslovljeni? Zato, sklopimo ruke, blagoslovimo si djecu, pomolimo se s njima i sve će odmah biti lakše. A sutra je novi dan i novi početak, nova šansa koju treba iskoristiti. I još jedan dan koji želimo proživjeti.