Kardinal Karol Wojtyla postao je papa za vrijeme mog studiranja. Bio mi je zanimljiv zato što je bio Poljak, Slaven, kao i činjenice da je živio u socijalizmu, kao i ja dotad, i da dijelimo takvo slično iskustvo. Naravno da je njegovo iskustvo bilo puno bogatije. Uostalom, proživio je i Drugi svjetski rat, a ja sam rođen dvadeset godina nakon početka tog rata. Ipak, zbog tih sam se razloga osjećao njemu bliskim.
Sljedećih godina nisam imao previše doživljaja pape, iako je on, naravno, bio vrlo aktivan. Jednostavno sam bio zaokupljen drugim stvarima i nisam previše razmišljao o njemu.
Zanimanje za ovoga divnog čovjeka i svetca javilo mi se ponovno za vrijeme Domovinskog rata, kada je papa, unatoč uobičajenim uzusima Vatikana, koji je to obično činio među zadnjima, prvi od međunarodne zajednice priznao našu Domovinu kao samostalnu i suverenu državu! Nama je to na ratištu značilo jako puno!
Još jedno divno iskustvo doživio sam 1994. godine, tijekom papina posjeta Hrvatskoj. Ispred moje zgrade, u Novom Zagrebu, bio sam među tisućama ljudi koji su ga razdragano čekali i pozdravljali. I tada, kao i pri njegovu drugom posjetu Hrvatskoj 1998. godine, na istom mjestu, kod spomenika kardinalu Alojziju Stepincu, doživio sam divnu, rekao bih nadnaravnu, prisutnost Kristova namjesnika na zemlji! To nikako nije bilo obično iskustvo, nikako nije bio prolazak običnog čovjeka. Oni koji su u tim trenutcima bili dijelom razdraganog mnoštva koje ga je čekalo i pozdravljalo, dobro znaju o čemu govorim. Svi su se nakon tih događaja osjećali posebno.
A tek njegova misa na Hipodromu, pred milijun vjernika! Nevjerojatno je bilo da, za vrijeme tišine, tijekom sv. mise, niste mogli čuti ni šum od ovako velikog mnoštva vjernika! Nevjerojatan doživljaj i nevjerojatno iskustvo. Imao sam čast biti dio zbora koji je sudjelovao u liturgiji. Bio je to divan osjećaj zajedništva u Kristu, s Njegovim zemaljskim namjesnikom.
Riječi koje nam je tada uputio bile su ljekovite, umirujuće, ali i one koje su nas upućivale na ljubav, a ne na mržnju, na praštanje, a ne na osvetu! Nikako drukčije i nije moglo biti od ovog svetca!
I drugi i treći njegov posjet bili su ljekoviti, proglašenje kardinala Stepinca blaženikom, koje je liječilo rane nanesene ovom svjetioniku hrvatskog naroda, kao i svima nama koji smo živjeli u Jugoslaviji, izloženi stalnim klevetanjem kardinala Stepinca.
Kako se tek ne sjetiti divne geste stavljanja slavonskog šešira na glavu, pred đakovačkom katedralom! Sva jednostavnost, dobrota, ali i čovjekoljubivost ovog nepokolebljivog čuvara Kristova nasljeđa došla je tada do izražaja!
Spomenuo bih jedan poseban trenutak koji je jako utjecao na mene, moju odluku koju sam trebao donijeti. Gledajući film o papi Ivanu Pavlu II., scenu kada u klupi plače nakon što su ga izabrali za papu, zapamtio sam njegove riječi: „Ako je Gospodin htio da ja ovakav slab budem izabran za papu, sigurno će mi dati i snage i pomoć da to i obavljam!“
Nagovarali su me da postanem ravnatelj u svojoj školi, ali nikako se nisam mogao odlučiti. Svi razgovori s obitelji i prijateljima vrtjeli su se oko istih razloga „za“ i „protiv“, ali na prihvaćanje ove službe potaknulo me sjećanje na scenu kardinalovog, budućeg papinog, plača u klupi i rečenice o Gospodinovoj želji i snazi da se ta služba vrši!
Uistinu, ovaj veliki papa, gledajući trenutke mojih „susreta“ s njime, toliko je utjecao na moj život, moja shvaćanja i moja stajališta da ga mogu nazivati svojim velikim učiteljem, a da nisam ni spomenuo njegove enciklike i poslanice. One bi zahtijevale teološki promišljenije i volumenom neusporedivo obilnije tekstove, ali Gospodine je ovo objavio i nama malenima, a ne samo velikima i mudrima!