U sklopu izleta članova Župnoga pastoralnog vijeća, organiziranog pod vodstvom našega župnika, posjetili smo Krapinu i njezinu bogatu kulturnu i duhovnu baštinu. Među prvim odredištima bila je franjevačka crkva svete Katarine i samostan, mjesto koje već gotovo četiri stoljeća čuva tragove vjere, obrazovanja, kulture i života ovoga zagorskog kraja.


Iza zidova ovoga samostana krije se priča o redovnicima koji nisu bili samo čuvari duhovnog života, nego su svojim djelovanjem sudjelovali u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i kulturnom razvoju Krapine i njezine okolice.
Povijest franjevačke prisutnosti u Krapini započinje u prvoj polovini 17. stoljeća. Na poziv grofice Ane Marije Keglević-Erdödy i njezina brata Franje Keglevića, franjevci dolaze u Krapinu 17. travnja 1641. godine.
Na mjestu današnjega samostana već se nalazila kapela svete Katarine, koja se spominje još 1547. godine, a uz nju i ubožnica u kojoj su pomoć i utočište pronalazili siromašni župljani.
Gradnja novoga samostana i crkve započela je 1644. godine, uz potporu obitelji Keglević i krapinske općine. Novu crkvu posvetio je 24. srpnja 1657. godine zagrebački biskup Petar Petretić. Od tada crkva svete Katarine postaje važno duhovno središte Krapine, a franjevački samostan mjesto molitve, rada i služenja ljudima.

Dolazak franjevaca značio je mnogo više od osnivanja još jedne redovničke zajednice. Njihovo djelovanje ostavilo je dubok trag u svakodnevnom životu stanovnika Krapine i okolice.
Osim redovitoga pastoralnog djelovanja, propovijedanja i ispovijedanja, franjevci su se posvetili obrazovanju. Radili su kao učitelji u pučkoj školi, a u samostanu je tijekom 18. stoljeća djelovala i visoka franjevačka škola u kojoj se predavala filozofija, moralna teologija i govorništvo. Samostan je imao i novicijat.
Posebno je vrijedno spomenuti njihovu brigu za bolesne i siromašne. U samostanu su djelovale ljekarna i manja bolnica namijenjena bolesnim franjevcima i siromašnijem stanovništvu. Franjevci su tako svojim znanjem i služenjem bili prisutni u različitim područjima života zajednice.
Samostan je imao važnu ulogu i u glazbenom životu Krapine. Tijekom 17. i 18. stoljeća bio je jedno od glavnih središta glazbenoga života grada. Među franjevcima koji su njegovali glazbenu tradiciju bili su orguljaši i skladatelji, a njihova je glazbena ostavština dijelom sačuvana u samostanskoj knjižnici.

Crkva svete Katarine pripada vrijednoj sakralnoj baštini Hrvatskog zagorja. Njezina arhitektura i unutrašnjost svjedoče o razdoblju ranoga i kasnoga baroka, a tijekom stoljeća obogaćivana je vrijednim oltarima i umjetničkim djelima.



Među umjetninama koje su nam tijekom posjeta privukle pozornost nalazi se i slika svetoga Prokopija, izvedena tehnikom ulja na platnu. Svetac je prikazan u biskupskom ruhu, s mitrom i biskupskim štapom, dok u ruci drži uzde kojima je vezan đavao.
Ovaj neobičan prikaz nosi snažnu kršćansku simboliku. Pobjeda svetca nad đavlom upućuje na pobjedu dobra nad zlom, a svetac koji mirno i dostojanstveno stoji pred vezanim zlom podsjeća na snagu vjere i pouzdanja u Boga.
Sveti Prokopije imao je i posebno mjesto u povijesti samostana. Godine 1765. podignut je oltar njemu u čast, a uz njegovu posvetu vezan je i poseban povijesni govor. Ovaj podatak dodatno svjedoči o bogatoj pobožnosti i umjetničkoj tradiciji krapinskih franjevaca.
Posebnu vrijednost franjevačkoga samostana čini knjižnica, utemeljena sredinom 17. stoljeća. Ona čuva vrijednu knjižnu građu koja svjedoči o obrazovanosti i intelektualnom životu redovničke zajednice.


Među njezinim dragocjenostima nalaze se stare i rijetke knjige, uključujući inkunabule – knjige tiskane u prvim desetljećima tiskarstva, odnosno prije 1501. godine.
Knjižna zbirka obuhvaća djela teološke, filozofske, povijesne i duhovne tematike. Ona nije samo svjedočanstvo prošlosti samostana, nego i vrijedan dio kulturne baštine Krapine i Hrvatskog zagorja.
Uz crkvu i knjižnicu, samostan čuva i muzejsku zbirku sakralne umjetnosti i povijesne građe. Među predmetima koji svjedoče o bogatoj prošlosti ovoga kraja posebno mjesto zauzima spomen-soba posvećena maceljskim žrtvama.






U lipnju 1945. godine iz krapinskoga franjevačkog samostana odvedena je i na području Maceljske šume ubijena dvadeset i jedna osoba iz redovničke zajednice, svećenici i braća laici koji su ondje boravili od 1944. godine.
Spomen-soba čuva uspomenu na njih i podsjeća na jedno od najtragičnijih poglavlja naše povijesti. Fotografije, životopisi i osobni predmeti stradalih približavaju nam njihove ljudske sudbine i podsjećaju da iza povijesnih događaja stoje konkretni ljudi, njihovi životi, pozivi i obitelji.
Takvo mjesto nije samo prostor povijesnog pamćenja, nego i poziv na molitvu, poštovanje ljudskoga dostojanstva i očuvanje istine o prošlosti.
Tijekom gotovo četiri stoljeća franjevački samostan u Krapini prolazio je kroz različita povijesna razdoblja. Godine 1783. samostan je ukinut za vrijeme vladavine cara Josipa II., a njegova je zgrada sljedećih trinaest godina služila kao vojarna. Nakon toga uslijedila je obnova, koja je trajala od 1800. do 1805. godine. Samostan je nastavio svoje djelovanje, a njegova se crkva, knjižnica i muzejska zbirka i danas čuvaju i obnavljaju.
Posjet franjevačkom samostanu svete Katarine pruža nam priliku upoznati dio povijesti Hrvatskog zagorja koji nadilazi granice jednoga grada. Franjevci su kroz stoljeća bili duhovni pastiri, učitelji, njegovatelji bolesnih, čuvari knjiga, umjetnosti i glazbe.
Njihova prisutnost podsjeća nas na temeljnu franjevačku karizmu – jednostavnost, poniznost, blizinu čovjeku i služenje. Upravo su te vrijednosti ostavile trag koji se ne mjeri samo godinama i sačuvanim građevinama, nego i doprinosom brojnim naraštajima ljudi.
Crkva svete Katarine i franjevački samostan stoga nisu samo povijesni spomenici. Oni su živo svjedočanstvo vjere i predanosti koje se prenosi iz naraštaja u naraštaj.
Pripremila i prilagodila: Ivana Varjačić