U prethodnom „Pogledu iz škole“ spomenuo sam definiranje cilja i da ću o tome napisati nešto naknadno.
Pa, evo nekoliko riječi o tome.
Moj osnovni studij bio je tjelesna i zdravstvena kultura, odnosno, kako se tada zvao, fizička kultura. Jedan od predmeta koji smo slušali zvao se Teorija treninga. Na tom smo predmetu slušali planiranje i programiranje transformacijskih procesa. Zapravo je svaki naš postupak koji radimo na mijenjanju nečega u nešto drugo, bez obzira na to je li riječ o živom ili neživom, o pojedincu, grupi ili župnoj zajednici, transformacijski proces.
Da bismo, dakle, dobro osmislili jedan takav proces, trebamo, kao prvo, što je moguće bolje poznati ili upoznati objekt s kojim radimo. Što ga bolje poznajemo, imat ćemo veću vjerojatnost ostvariti planirani cilj.
Cilj također treba što je moguće bolje i preciznije definirati jer ćemo tako moći dobro trasirati put – program, kojim ćemo se kretati do cilja.
Taj put koji trasiramo mora imati prolazne kontrolne točke. U tim točkama analiziramo što smo napravili, što nismo i zašto, i na temelju te analize ili raščlambe ispravljamo put do sljedeće kontrolne točke. Kada se nakon nekoliko raščlambi ostvarivanja ili neostvarivanja puta zaključi da cilj koji smo na početku definirali više, djelomično ili potpuno ne zadovoljava naše želje, možemo napraviti novo planiranje, sa svim navedenim postupcima.
Jedna od prvih stvari koje su nas učili na predavanjima bila je da ne možemo odvojeno gledati stanje u sportu od cjelokupnog stanja u društvu, odnosno da se cjelokupno stanje društva oslikava u njegovim pojedinačnim dijelovima.
Tako je i stanje našega obrazovnog sustava bremenito teškoćama koje se vide u cjelokupnom društvu. Trebalo bi, uistinu, provesti promjene sustava na bolje. No, nikako nisam pristalica kopiranja različitih drugih modela, ma koliko oni bili uspješni, jer nemojmo zaboraviti da su prilagođeni uvjetima u kojima se provode i za koje su oblikovani.
Tako i mi imamo specifične uvjete koji imaju sličnosti, ali i razlika s drugim zemljama i obrazovnim sustavima. Imamo i dovoljno vlastite pameti da bismo mogli osmisliti dobar skup promjena postojećeg stanja, provevši prije toga dobru i kvalitetnu procjenu trenutačnog stanja. U tome i jest najveći problem, što se kod nas promjene donose metodom prsta u čelo i subjektivne procjene jednog ili više pojedinaca, kojima je najčešće vrhunac kontakta sa školom pribivanje roditeljskom sastanku. U ulozi roditelja, naravno, ne slučajno učitelja!
Oni koji imaju dugo pamćenje neće se lako sjetiti (zapravo, neće se uopće ničega sjetiti jer se nemaju čega sjetiti!) kada je zadnji puta napravljena temeljita i sveobuhvatna procjena trenutačnog stanja obrazovnog sustava! A cilj koji želimo ostvariti najčešće nije dobro, ili nikako, definiran. Ako pak nemamo cilja, svaki put kojim se krećemo je dobar! Ili, naravno, loš!
I zato, dok god nećemo biti u stanju objektivno i bez ideoloških tendencija ostvariti objektivnu procjenu stanja, objektivno i precizno definiranje cilja i trasiranje puta kojim ga trebamo dostignuti, ponašat ćemo se, kao i dosad, u skladu s poslovicom da i ćorava koka nađe zrno! Nažalost, tog nađenog zrna je vrlo malo, i to ne samo u obrazovnom sustavu, već u svakom pojedinom dijelu našeg života!