Od nedjeljnog „ne da mi se“ do ceste spasenja
Idila s razglednice i nedjeljna realnost
Obitelj pred Bogom. – Kada bismo ju pokušali nekako poistovjetiti s nekim umjetničkim djelom, onda bi to bilo ono koje upućuje na nedjeljno jutro obasjano suncem dok djeca u najboljim odijelima stoje kraj svojih roditelja koji ponosno, a opet ponizno, pred Bogom stoje u Crkvi vlastite župe i zahvaljuju na takvom skladu, miru i tome što je jednostavno »sve kako treba«.
A onda dolazi buđenje? – Ono metaforičko, ali i ono stvarno, nedjeljno. Ne zna se tko je više pospan od subotnjih aktivnosti, posjeta baki ili djedu, odlaska na jednodnevni izlet ili gledanja filma do kasnih sati, iako svi znaju da to nema smisla. Ne zna se ni tko će biti taj „pobjednik“ koji odnosi nagradu prvostupnika, ali ne onog sveučilišnog, nego onog koji prvi stupa hodnicima obiteljskog doma koracima dajući do znanja da je „vrijeme za ustanak“. Ne zna se tko će prvi pomisliti, a potom možda i reći: „Danas mi se ne da ići nikamo.“
Odjednom su one idilične prve zrake sunca one koje ti „nabijaju“ krivnju pred oči. Odjednom dječje hihotanje, iako i dalje ugodan zvuk, ima vremenski tijek dok ne prijeđe iz zelene u crvenu zonu „dajte malo tišine“. Odjednom i pomisao na to da se preskoči odlazak na euharistiju ili, kako mi kažemo, misu, ne zvuči tako loše; ne zvuči tako strašno niti kao nešto što će rezultirati ičime lošim. No, je li zaista tako?
Glasovi koji nude „melem na rane“
Pazi sad! Kad kupuješ nešto: nekretninu, automobil, bilo što, ako ti netko „previše prodaje“ (priču) očito nešto tu „ne štima“ jer ako je sve dobro, čemu potreba „prodavanja priče“. Tako je i s tom raštimanom pričom koja ne drži vodu svakome tko vjeruje u to da postoji Netko iznad njega (ili nje, dobrodošli u svijet ravnopravnosti). Odjednom ti neki glasovi koji te „tješe“ da ne moraš ti ništa, pa tako ni ići tamo na neku misu, u neki tamo prostor s podosta neznanaca ili, još „gore“, znanaca koje, spominje opet glas, zapravo sigurno i ne želiš vidjeti, s djecom koja će trčati gore-dolje, ništa i tako nećeš čuti, a zaslužio si dan mira i odmora, zvuče kao melem na rane. Eh, te rane…
A odjednom, ako prihvatiš taj „melem“ tihog druga, rane postaju bolnije, dublje i veće. Ne samo da si zakinuo sebe za blagovanje za najvećim stolom za kojim je čovječanstvo ikada blagovalo, nego si za to zakinuo i djecu Božju, onu istu koju ti je podario da mu ih čuvaš i podižeš ih u nadi da će koračati ka Nebu, ići ka životu vječnom, ka Isusu, Bogu, našem (ergo i njihovom) jedinom pravom i sveprisutnom, vječnom Ocu.
Prvenstveno rečeno za mene samoga
Osuđujem? Ma ne, samo se usuđujem reći ono što ti je pred nosom. Realno, sve ovo što čitate i tako vrijedi i za mene. Ma ne „i“ za mene, nego prvenstveno za mene samoga.
Kaže pjesma: „Od rođendana pa do rođendana“, a ja pomislim: „Od nedjelje pa do nedjelje“ jer ako preskočimo jednu nedjeljnu misu, realna je mogućnost da ćemo to učiniti i sljedeći put jer, vidi čuda, nije nas udario grom niti nas je progutala zemlja, pa čemu onda… Eh, ali Gospodin je gospodin i kao takav pušta nas, daje slobodnu volju i ne napušta nas… Ali gleda; kao dobar, ma NAJBOLJI otac – gleda, prati i pomaže. Čeka da se vratimo i nema onda „a sad mi vrati s kamatom“, nego nas još i obasipa ljubavlju. Nije li to takav osjećaj? Nema te, vratiš se; taman ispovijed u tijeku! Odeš ti, a ženu ostaviš na milost i nemilost djece (OK, i Boga – i onda, opet vidi čuda, sve ispadne dobro), a onda ode žena (ili obrnutim redoslijedom ako, dečki, baš želite ispasti kavaliri), pa tebe djeca pregaze (zapravo ne, jer vidi čuda, odjednom tu i tamo, samo tu i tamo nešto malo i poslušaju ili se zagledaju u kip svetoga Ante ili svetoga Josipa).
Što je to pravi Božji mir?
I onda sve postaje dobro, a glas nestane… pa dođe drugi, onaj pravi; dolazi On jer si ti došao k njemu, Ocu. I kaže ti jasno: „Sve je dobro…“ A onaj mir koji si toliko želio, toliko si žudio za njime, odjednom shvatiš: „Pa to je taj mir!“ jer, brate i sestro, nasmij se i veseli – ljubav Božja i Njegov MIR nije uljuljkanost, nije šuštanje dva i pol lista u šumi, u nekoj idili i tako zauvijek izoliranje od svijeta i drugih ljudi, druge Božje djece (ergo tvojih braće i sestara u Kristu) nego u dinamici, u pokretu, u gradaciji od bijele do crne i milijunima nijansi između – u svađi sa suprugom i pomirenju nakon iste, u korenju djece i priznavanju vlastite pogreške nakon istog pa zagrljaja mira, u davanju svih snaga da nešto riješimo pa na kraju priznavanju: „Bože, ja sam napravio što sam mogao, a dalje sve u Tvoje ruke!“
To je taj Mir. – Ne ispijanje kavice na terasi (iako je ugodno, priznajem) i tako cijeli dan Gospodnji na uštrb susreta cijele obitelji s Njim, a tako i jedni s drugima.
Možda da malo smanjimo očekivanja? – Evo, pripadnici jednog od crkvenih pokreta znali su često govoriti: „Živ ili mrtav, ali dođi u Crkvu!“ Tako smo i pozvani doći – živi ili mrtvi; ne obazirati se isključivo na osjećaje nego i na pravu stvar. Sprečava li te to što se loše osjećaš da ideš na posao od ponedjeljka do petka? Sprečavaju li te tvoji trenutačni osjećaji da si uzmeš nešto za jelo kad si gladan i tako za svaki obrok, svaki dan, cijeli tjedan, mjesec, godinu? Kažeš li djetetu da ne mora ići u školu zato što se „ne osjeća kao da mu se ide“? – Mali odmak od linije manjeg otpora, molit ću lijepo, moji dragi suočevi i sumajke. Ja sam podosta djetinjast, ali u trenutcima velikih stvari, treba biti i odrastao (u vjeri) pa iako često nismo dobar primjer vjernika našoj djeci, sjetimo se da je bolje doći i ne čuti sve, ne biti skroz „prisutan“ nego biti „stopostotno odsutan“.
Zašto uopće idemo u Crkvu?
Djeca će ići kada sama odluče? – A da? A smiju li sami odlučiti ići u školu? Smiju? Pa dobro, ali sigurno su upoznata s time da svaki izbor nosi sa sobom posljedice (uzrok – posljedica). Ne bi bilo loše upoznati djecu s time ZAŠTO uopće idemo u Crkvu i na euharistiju; da je to slavlje! Da, slavlje! Ne mjesto stajanja od sat vremena dok netko misli da „onaj gore samo nešto priča“, nego slavljenje samog života, našeg krštenja i postajanja djecom Božjom, pobjede nad smrću i toga da je netko preuzeo na sebe našu krivnju, našu lijenost, našu uspavanost nedjeljom ujutro (a možda i cijelim tjednom), naše svađanje nizašto s ukućanima i bližnjima, naše odluke da se lišimo pravog mira i biramo lijenost.
Nek’ i hodaju uokolo (ne, ovo nije poziv na to, nemojte se pozivati na moje škrabanje), nek’ katkad i „ulašte pod Crkve“ valjanjem po njemu (bez brige, ne svi, ali već se podosta nas crvenjelo zbog toga, pa zašto ne bi i ti, brate ili sestro), pohode i župnikove gredice s cvijećem (najte kaj zameriti, župniče), ali nek’ dođu… I nek’ dođu u pratnji tate, mame, vas, roditelja – velikih, a malenih, ponosnih, tvrdoglavih, ali dovoljno poniznih da ta poniznost pripremi stazu, put ka Bogu.
I za kraj? – Idemo sad kratko i slatko jer je ostalo i tako bilo slano i papreno. – Obucite se i dođite, vidimo se u nedjelju! (p.s. A možemo malo i preko tjedna, nije da nam tko brani, a svi smo pozvani.)