Posljednjih nas je nekoliko godina napustio velik broj naših župljana. Među rado viđenima, vrlo aktivnima i svima manje-više poznatima, ako ne po imenu, onda po liku i djelu, svakako bih izdvojila Katarinu Drašković. Ona je ostavila dubok trag u našoj župi. Naši su se župnici uvijek mogli osloniti na nju u obavljanju svojih obveza koje nisu bile duhovne naravi, a koje je obavljala radosno, nikad ne žaleći uloženi trud i vrijeme. Nije puno govorila o Isusu. Provodila je vrijeme s Njime u molitvi, hranila se Njime gotovo svakodnevno. Njezin je život govorio o Isusu. U njezinim očima, na njezinu licu, na rukama i u djelima bila je ispisana Radosna vijest koju su svi mogli vidjeti i razumjeti, ako su to htjeli. Katarina je bila vrlo draga osoba, vrlo mudra, razumna, iskrena, svjesna svojih sposobnosti, osebujna smisla za humor, nesebična i odana. Prije svega bila je odana Isusu, Crkvini Domovini. Nije bila ništa manje odana supruga Milanu, bila je majka dvojice sinova, Krešimira i Miroslava, kao i nezamjenjiva baka Karmen, Berislava, Juraja, Vjerana i Marina.
Bila je aktivna u župi sve dok je mogla. Znala je na vrijeme prepoznati kad to više ne može tako dobro raditi, ali i mudro i za njihovo dobro, sve te poslove prepustiti mlađima kako bi i oni osjetili da su dio zajednice i da su joj potrebni. Ona je sama pronašla drugi, samozatajan način sudjelovanja u svim župnim događanjima, koliko joj je to zdravstveno stanje dopuštalo.
Netko je jednom mudro rekao: „Nije uspješan onaj koji obavi posao, već onaj koji nauči druge obavljati posao, ne samo brzo, već i temeljito, ispravno, racionalno trošeći vrijeme i snagu.” A naša je Kata itekako bila uspješna, gledajući i te kriterije.
Ipak je njezin najveći uspjeh bio taj da ju je voljela ne samo njezina obitelj nego i svi s kojima se susrela. Svima nam nedostaje njezin osmijeh, njezina mudra riječ, njezina blaga opomena, njezin pametan savjet… Vjerujem da svi mi koji smo je poznavali imamo na Nebu snažnu i vjernu zagovornicu.