Danas vas želim povesti u srednjovjekovni grad kraljica, hodočasnika i knjiga. Ova neobična, gotovo nezamisliva kombinacija, susreće se u portugalskom gradu Óbidosu.
Dok sam prolazila njegovim uskim ulicama, probijajući se kroz mnoštvo turista, pitala sam se što je ovdje toliko zanimljivo, osim visokih, uskih kuća živopisnih boja i zidina koje opasuju ovaj neobični gradić. Misli su mi se vrtjele u glavi, a ja sam zapravo samo željela negdje sjesti i u miru se odmoriti.
I tada sam, na vrhu ulice, ugledala crkvu.
Popela sam se stubama i ušla.
Šok!
Umjesto očekivanoga sakralnog prostora, uronjenog u polutamu i tišinu, ugledala sam mnoštvo knjiga. Zapravo, ušla sam u knjižaru!
U prvi trenutak ništa mi nije bilo jasno. Šutke sam prolazila prostorom, promatrajući knjige, pokućstvo i zidove s ostatcima boje. Niše su još uvijek podsjećale na mjesta na kojima su nekoć stajale svete slike ili kipovi svetaca. Primijetila sam i tragove nekadašnjega svetohraništa.
Nešto me zazeblo oko srca kada sam shvatila gdje se nalazim. Nekada svetinja, prostor molitve i bogoslužja, mira i susreta sa Gospodinom, a danas knjižara. Kako je to moguće? Što se dogodilo?
Ni nakon povratka u Zagreb ta me pitanja nisu ostavljala na miru. Zašto je crkva pretvorena u knjižaru? Što se dogodilo i kada? Zar više nije bilo vjernika? Nemoguće!
Odlučila sam krenuti na putovanje kroz vrijeme i istražiti razloge prenamjene crkvenog, sakralnog prostora u knjižaru.
Grad koji je pripadao kraljicama
Óbidos nije samo slikoviti srednjovjekovni gradić. Stoljećima je bio povezan s portugalskim kraljicama, kojima su ga kraljevi darivali kao dio njihova miraza, zasebnog imetka i prihoda. Zato ga nazivaju gradom kraljica.
Njegove ulice, kuće i zidine svjedočile su dolascima kraljevskih obitelji, ali i svakodnevnom životu obrtnika, trgovaca, seljaka, svećenika i hodočasnika. Iza današnje turističke vreve skrivaju se brojni ljudski životi i priče isprepletane stoljećima.
Bilo mi je zanimljivo istražiti koje su to kraljice uživale u kraljevskom daru! Prema povijesnoj studiji Manuele Santos Silve koja se bavila srednjovjekovnim Obidosom, pouzdano ih je bilo osam koje su ostavile velik trag u razvoju grada, brigom za hodočasnike, izgradnjom prihvatilišta…
- Uraka Kastiljska, 1210. godina
- Izabela Aragonska, 1282. godina
- Beatriz Kastiljska, 1309. – 1359. godine
- Leonor Teles, 1372. – 1383. godine
- Filipa Lancasterska, 1387. – 1415. godine
- Leonor Aragonska, 1428. – 1445. godine
- Izabela od Coimbre, 1447. – 1455. godine
- Leonor od Viseua, 1471. – 1525. godine
A kraljice nakon srednjega vijeka? Da, bilo ih je…
Od crkve hodočasnika do knjižare
Crkva svetog Jakova, upravo ona u kojoj se danas nalazi knjižara Livraria de Santiago, sagrađena je 1186. godine po nalogu portugalskog kralja Sancha I. Bila je povezana i s hodočasnicima koji su putovali prema Santiagu de Composteli, grobu svetog Jakova u Španjolskoj.
Veliki potres koji je 1755. godine pogodio Portugal razorio je i ovu crkvu. Obnova je trajala više od dvadeset godina, sve do 1778. godine.
Mnogo stoljeća poslije crkva je prestala služiti redovitom bogoslužju. U njezinoj se povijesti bilježi i razdoblje kada je bila izvan svoje prvotne sakralne namjene. No, na pitanje koje me najviše mučilo – zašto se to dogodilo, je li bilo sve manje vjernika ili su postojali neki drugi razlozi – nisam pronašla dovoljno pouzdane podatke. Nisam željela nagađati.
A možda upravo u toj nepoznanici leži još jedna priča koju tek treba otkriti.
Godine 2013. u crkvu su se uselile knjige. Nakon dogovora gradske uprave i Patrijarhata u Lisabonu prostor je prenamijenjen u knjižaru Livraria de Santiago. Namjera je bila sačuvati vrijednu povijesnu građevinu i spriječiti njezino daljnje propadanje.
Tako je crkva svetog Jakova dobila novi život i nove posjetitelje.
A ja sam, ne sluteći da ću ondje pronaći nešto što će me toliko zaokupiti, ušla u prostor koji mi je otvorio mnoga pitanja o prošlosti, svetosti i načinu na koji čuvamo ono što su nam ostavile prethodne generacije.
Možda je upravo zato taj susret ostao sa mnom. Nisam ušla samo u knjižaru. Ušla sam u nekadašnju crkvu, dotaknula pogledom tragove njezine prošlosti i ponijela sa sobom pitanje na koje još tražim odgovor:
Može li prostor promijeniti svoju namjenu, a da pritom ne izgubi sve ono što je nekoć značio ljudima?