Većinu svoga radnog vijeka proveo sam radeći u školi, prvo kao učitelj tjelesne i zdravstvene kulture, a posljednjih godina, evo već desetu godinu, kao ravnatelj škole.
Smatram da mi te godine iskustva daju pravo da govorim, iz osobnog dojma, naravno, o problemima s kojima se susrećemo u našem obrazovnom sustavu.
Jedan od problema, do kojeg je došlo iz različitih razloga, o kojima ću, možda, također nešto napisati, i kojega prosvjetni djelatnici shvaćaju jednim od najvećih, je što se dopušta da se roditelji učenika miješaju u sve dijelove odgojno-obrazovnog procesa u školi. O tome da roditelji imaju apsolutno pravo odgajati svoje dijete na način koji oni smatraju najboljim, ne treba govoriti. No, postoje dijelovi odgojno- obrazovnog sustava koji su definirani drugim ciljevima i zahtijevaju drukčije postupke, za koje većina roditelja nije kompetentna, ali smatraju da imaju pravo utjecati i na njih.
Mi se u školama često susrećemo s inzistiranjima roditelja da je pojedini odgovor u testu kojeg su učenici pisali trebao dobiti neki drugi broj bodova, da neka pitanja nije, a druga jest trebalo postaviti, da u knjizi koju su oni čitali (tko su oni? roditelji?) nešto nije pisalo, da postupci nisu pedagoški, didaktički, metodički opravdani, a da najčešće ne znaju objasniti što jesu pedagogija, didaktika i metodika, a kamoli reći više o njima.
To je pokazatelj jednog velikog gubitka povjerenja u cijeli sustav prosvjete, i to ne samo u učitelje i škole, već i u resorno ministarstvo. Nažalost, za to krivnju snose i navedeni, ali i u velikoj mjeri senzacionalistički mediji koji podupiru neprovjerene i polutočne informacije, jer one donose više čitatelja, klikova i, u krajnjem slučaju, više novca.
Zapravo, moglo bi se reći da je naš glavni problem što svi znaju svoja prava, a nitko ne odgovara ni za što. Pitanje odgovornosti je ključni problem jer svi sa sebe skidaju odgovornost i prenose na druge. Tako, da se zadržim na roditeljima učenika, roditelji traže da učenici sve što trebaju odrade u školi, da kod kuće nemaju nikakvih obveza.
Traže da bude nulta tolerancija na nasilje (koja ne znači da se nasilje ne može dogoditi, već da se ne odobrava, sankcionira i prevenira različitim mjerama i postupcima), ali druge djece prema njihovu djetetu, Jer, moje je dijete dobro, ono uvijek govori istinu, nikada ne vrijeđa i provocira druge učenike, drugi su problem, a ne moje dijete. Nažalost, takva je situacija u potpunosti nerealna! Svako dijete može napraviti nešto loše, ta zar mi, odrasli, to ne radimo? No, moramo prihvatiti činjenicu da su odgoj i obrazovanje procesi koji traju osam, dvanaest ili sedamnaest godina, pa i više. Kada bi svi bili savršeni, nikome ne bi bilo potrebno školovati se i odgajati. Slažete se da je to nemoguće. Ali, to je realnost u kojoj živimo.
Sve više sam uvjeren u nešto, što ružno zvuči, ali i jest ružno i, bojim se, sve više zastupljeno. Većina roditelja ne voli svoje dijete, već voli sliku sebe u svojem djetetu. Jer, kada bi voljeli svoje dijete, onda bi napravili ono što je najbolje za njihovo dijete, a ne ono što se njima čini dobro. Naime, možemo prema svima (na znači da i jesmo!) biti objektivni, ali prema svojoj djeci smo subjektivni. I tu nam je potreban netko tko može objektivno procijeniti gdje se naše dijete nalazi. Ne odgovara li to našim procjenama ili, što je još gore, našim željama, tada smo spremni napasti drugu osobu koja je, sigurno, nekompetentna, zla, nedobronamjerna i slično, iako za to ne mora biti nikakve osnove.
Treba prihvatiti objektivnu procjenu kakvo je naše dijete jer ćemo ga tada najlakše i najprije dovesti do željenog cilja.
Roditelji sami mogu malo toga napraviti u školskoj dobi djeteta, škola može sama malo napraviti, ali zajedno mogu napraviti puno. I to, naravno, dok dijete ne krene u srednju školu – kada će i škola i roditelji moći napraviti puno manje u usmjerenom odgoju svoga djeteta.