Kada me naša urednica zamolila da napišem nešto o misijama, pomislio sam gdje je baš mene našla, nemam nekog velikog iskustva s misijama.
No, promislivši malo o uspomenama i dojmovima, sjetio sam se da sam, čitajući audio časopis za slijepe „Sv. Lucija“, redovito nailazio na priloge iz časopisa Veritas, koji su govorili o hrvatskim misionarima i misionarkama u dalekim zemljama.
I to je prva misao koja nam obično padne napamet, kada se spomenu misije, no, misije imaju i druge načine djelovanja, iako su rezultati usmjereni prema istom. O tome ću nešto reći u drugom dijelu teksta.
Tekstovi objavljeni u Veritasu bili su za mene vrlo dojmljivi. Govorili su o velikom trudu i radu naših misionara i misionarki, od toga da su imali stara prijevozna sredstva kojima su se služili i koja su često otkazivala poslušnost, do toga da su im cestovne komunikacije bile sve samo ne komunikacije, a i ceste su zapravo bile blatni i poplavljeni putovi koji su bili upotrebljivi samo u nekim dijelovima godine. No, sve te teškoće nisu se dale zamijetiti u Veritasovim izvješćima naših misionara. Dapače, oni su odisali optimizmom i ljubavlju za svoje vjernike. Vjerojatno je tome pridonijela i činjenica da bi ih vjernici oduševljeno i radosna srca prihvaćali kada bi god došli do njih. Postavljao sam si pitanje jesam li i ja toliko sretan kada se susretnem sa svećenikom, ili još više, s utjelovljenim Kristom. Kako kažu naši Zagorci: „Nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj kome malo treba!“ Tako su i ovi vjernici bili oduševljeni svojom prisutnošću na sv. misi i euharistiji da im ništa nije bilo teško napraviti, pa čak niti novu zgradu (??) crkve nakon što je kiša srušila staru ili je učinila neupotrebljivom. Naravno, bilo je tu svakakvih materijala, ali važna je volja, ili, kako kaže J. Peterson: „Nije važno s kojeg mjesta polazimo, važan je smjer kojim idemo!“
Hvala našim i svim ostalim misionarima koji siju sjeme vjere u dalekim krajevima, ali i sjeme duhovnih zvanja koja se, očito, u njima rađaju. Izgleda da smo mi nekada naviještali vjeru u njihovim krajevima, a uskoro bi to oni, zbog pomanjkanja naših svećenika, mogli u Europi!
No, pojam misija ima i jedno drugo značenje, odnosno jedan drukčiji oblik koji nam nije odmah vidljiv. Naime, kao što kaže velik (značenjem, glasom i propovijedanjem, ali malen stasom) dominikanac pater Drago Kolimbatović u jednoj od svojih knjiga, „Iz torbe pučkog misionara“, u misije su naši svećenici išli i u Bosnu i u druge krajeve naseljene Hrvatima te njima propovijedali i naviještali Radosnu vijest kroz pučke misije. I ovaj je oblik naviještanja Riječi Božje itekako bitan, itekako zahtjevan, ali i rađa velikim plodovima.
Svatko je od nas zapravo misionar, ako drugome naviješta Riječ Božju. Sigurno ste se našli u takvoj prilici, i osjetili ste radost i veselje što ste podijelili Radosnu vijest s nekim drugim.
Našim pravim misionarima i misionarkama možemo pomoći na više načina. Svakako je bitna materijalna pomoć jer su krajevi u kojima djeluju u pravilu siromašni. Imajmo pritom na umu staricu koja je u hramsku riznicu ubacila dva novčića i Isusovu reakciju na nju. Ponovo podsjećam na misao da nije važno mjesto s kojeg krećemo, već smjer kojim idemo.
Svakako bismo mogli i trebali pomoći misionarima imajući ih i prikazujući u našim molitvama! To je i najmanje i najviše što možemo napraviti! Mali trud, ali velik rezultat, jer nije trud samo naš! Želio bih za kraj završiti anegdotom patra Drage Kolimbatovića iz torbe pučkog misionara.
Kada je bio mladi, tek zaređeni svećenik, njegov ga je prior uputio na trodnevne misije, mislim u Žepče. Spremno je prihvatio tu obvezu, no s obzirom na to da je za nju doznao u zadnji čas, prije puta, nije imao vremena pripremiti se za nagovore. Stoga je sa sobom uzeo knjigu jednoga našeg poznatog propovjednika želeći se njome koristiti u nagovorima. I, stigavši na odredište, smjestivši se, krenuo je na večeru i tamo vidio, glavom i bradom, propovjednika čiju je knjigu ponio sa sobom.
Taj mu je propovjednik rekao da se veseli čuti i nekog drugoga u propovijedima, a ne samo svoje misli. Pater Drago mu je, skrušeno, priznao da zbog nedostatka vremena nije mogao pripremiti propovijedi već se mislio poslužiti njegovima. Tako vam je to, odgovori mu propovjednik. Ja malo uzmem od vas, vi od mene, drugi od nas, mi od njih, i tako to ide! Nasmijali su se i jedan i drugi i naravno da su misije bile uspješne, jer ih je vodio Duh Sveti!
Sjetimo se naših misionara i misionarki u našim molitvama i našom djelotvornom ljubavi!