polako
polakše
odmjerena koraka
uspravna tijela
toplo odjeven
nestvarno mirna i blaga lica
s jedva primjetnim osmijehom na kutu usana
koračaš stazom u jesen odjevena parka
pod nogama ti šušti
žuto zeleno lišće
zamišljen
gledajući negdje daleko daleko
kao slučajno
blago zamahneš nogom
lišće poleti uokolo
kao kad se vjetar igra njime
razleti se onako suho i lagano
i prosu šareni tepih ispred tebe
nestašni osmijeh ozari ti lice
dok se okrećeš i
sramežljivo gledaš da li te netko vidio
u tebi još uvijek živi onaj razigrani dječak
koji voli tu igru
zar ne?