Na spomendan svetoga Brune, 6. listopada, na misnom slavlju slušali smo odlomak iz 10. poglavlja Evanđelja po Luki. Ovaj odlomak govori nam o susretu Isusa s dvjema sestrama, Martom i Marijom. Marta je bila zauzeta posluživanjem, a za to je vrijeme Marija sjedila do Isusovih nogu i slušala njegovu riječ.
Božja je providnost htjela da ovaj odlomak Svetog pisma bude pročitan upravo na spomendan svetog Brune. Sveti Bruno živio je u 11. stoljeću i poznat nam je kao osnivač kartuzijanskog reda. Kartuzijanci pripadaju monaškoj tradiciji i njeguju kontemplativni način života. Povlače se iz svijeta kako bi se u ozračju šutnje, samoće i kontemplacije mogli više posvetiti Bogu i vršenju njegove volje.
Navedeni evanđeoski odlomak tradicionalno se tumači u svjetlu odnosa akcije i kontemplacije u kršćanskoj duhovnosti. Marta, koja je zauzeta svojim poslovima, primjer je aktivnog života. Puno toga radi, puno se daje, ima mnogo obveza. Katkad se izgubi u svemu tome, ne može pronaći svoj mir, ne zna gdje joj je glava. Marija je primjer kontemplativnog života. Nije zaokupljena mnoštvom sitnica niti se prepušta kaosu. Zanima je ono jedno što je zaista bitno: Gospodin i njegova riječ.
Svijet u kojem živimo često traži od nas da budemo poput Marte. Imamo puno obveza, stalno moramo ispunjavati nečija očekivanja, stalno smo u žurbi i zaostajemo za vlastitim planovima. Čeznemo za nečim što smo izgubili, posežemo za tabletama za smirenje, borimo se sa stresom i frustracijama, tražimo različite načine da nadoknadimo ono što nam nedostaje, nadajući se da ćemo barem na trenutak uživati u ljepoti koju nam život pruža. No pred svim tim mnoštvom i tim kaosom postavlja se pitanje: Što je ono jedno što nam je zaista bitno za život?
Kada je 2005. godine prikazan film Veličanstvena tišina, filmska je kritika ostala zatečena. Film prikazuje iskustvo života u kartuzijanskom samostanu. Doživljen je kao svojevrsna avangarda, kao nešto što izlazi iz horizonta očekivanja od filma 21. stoljeća. Podsjeća nas, ljude postmodernog doba, na iskustvo života koje je strano našoj svakodnevici. Podsjeća nas na vrijednost malih stvari i na tišinu koju smo izgubili u svojim brigama i poslovima.
Možda bi za naš duhovni život bilo dobro da se katkad maknemo iz svoje kolotečine. Možda bi bilo dobro da odemo na neki izlet, da posjetimo kartuzijanski samostan ili samostan časnih sestara karmelićanki ili klarisa. Da upoznamo ljude koji u tišini i samoći žele svoj život u potpunosti posvetiti Bogu. Da doživimo nešto od njihova iskustva života s Bogom u molitvi.
Možda je i nama u životu potreban jedan Bruno ili jedna Marija. Da ne zaboravimo ono jedno što je bitno. Da se ne izgubimo u kaosu sitnica. Da unatoč svim brigama ne zaboravimo suočiti se s jednim od najvažnijih životnih pitanja: Gdje je u svemu tome Bog?