Evanđelist Ivan pri povijeda da je Isus upravo nakon svoga uskrsnuća pozvao Petra da se skrbi o njegovu stadu (usp. Iv 21, 15.23). Tko je tada mogao ljudski zamisliti razvoj što će ga u tijeku stoljeća doživjeti ona mala skupina Gospodinovih učenika? Petar zajedno s apostolima, a potom i s njihovim nasljednicima, isprva u Jeruzalemu, a potom sve do krajnjih granica zemlje, hrabro je širio evanđeosku poruku čija se temeljna i nezaobilazna jezgra sastoji od Vazmenoga otajstva: muke, smrti i uskrsnuća Kristova. To otajstvo Crkva slavi o Uskrsu, nastavljajući njegov radosni odjek i kroz dane koji mu slijede, te pjeva »aleluja« zbog Kristove pobjede nad zlom i nad smrću.
Sadašnji budućega Uskrs – sjena budućega
»Proslava Uskrsa na određeni datum u kalendaru – primjećuje papa Leon Veliki – podsjeća nas na vječno slavlje koje nadilazi svako ljudsko vrijeme. « »Sadašnji Uskrs – nastavlja on – samo je sjena budućega Uskrsa. Stoga ga slavimo kako bismo prešli od godišnjega slavlja u ono vječno. « Radost ovih dana širi se na čitavu liturgijsku godinu, a posebno se obnavlja nedjeljom, na taj dan posvećen spomenu uskrsnuća Gospodinova. Nedjeljom, koja je poput »maloga tjednoga Uskrsa«, liturgijska zajednica okupljena na svetu misu proglašava u Vjerovanju da je Isus uskrsnuo trećega dana, dodajući i da iščekujemo »uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka«. Na taj se način označuje da događaj Isusove smrti i uskrsnuća predstavlja središte naše vjere, te da se upravo na tom navještaju temelji i na njemu raste Crkva. Sveti Augustin dojmljivo napominje: »Pomislimo, predragi, na uskrsnuće Kristovo: doista, kao što je njegova muka označavala naš stari život, tako je njegovo uskrsnuće sakrament novoga života… Povjerovao si, kršten si: stari je život mrtav, usmrćen na križu, pokopan u krštenju. Pokopan je stari život kojim si živio: neka uskrsne novi. Živi dobro: živi tako da živiš, da ne umreš kad budeš mrtav« (Sermo Guelferb. 9,3).
Obnoviti sve ljudsko nadnaravnim
Evanđeoski izvještaji, koji se odnose na ukazanja Uskrsloga, obično se završavaju pozivom na nadilaženje svake nesigurnosti, na toga suočavanje događaja s Pismima, na naviještanje da je Isus, nakon smrti, vječno živi, izvor novoga života za sve koji vjeruju. Tako se, na primjer, dogodilo u slučaju Marije Magdalene (usp. Iv 20,11 18), koja je otkrila otvoreni i prazan grob, te se odmah pobojala da su odnijeli Gospodina. Gospodin je tada poziva imenom te se u tom trenutku u njoj događa duboka promjena: neutješnost i smetenost preobražuju se u radost i polet. Ona se žurno upućuje apostolima i navješćuje: »Vidjela sam Gospodina« (Iv 20,18). Dakle, tko susretne uskrsloga Isusa, biva iznutra preobražen; ne može se »vidjeti« Uskrsloga, a da se u njega ne »vjeruje«. Molimo kako bi svakoga od nas pozvao imenom te nas tako obratio, otvarajući nas za »pogled« vjere. Vjera se rađa iz osobnoga susreta s uskrslim Krisom i daje zamah hrabrosti i slobodi, koji nas potiče da uzviknemo svijetu: Isus je uskrsnuo i živi dovijeka. To je poslanje Gospodinovih učenika svakoga doba pa i ovog našeg vremena: »Ako ste suuskrsli s Kristom – poučava nas sveti Pavao – tražite što je gore… Ža onim gore težite, ne za zemaljskim« (Kol 3,1-2). To ne znači udaljiti se od svakodnevnih obaveza, ne zanimati se za zemaljske stvari; naprotiv, to znači obnoviti svaku ljudsku djelatnost kao nekim nadnaravnim dahom, to znači postati radosnim vjesnicima i svjedocima uskrsnuća Krista, živoga uvijeke (usp. Iv 20,25; Lk 24,33-34). (… )
Ulomak iz kateheze koju je u Vatikanu 19. travnja 2006. održao papa Benedikt XVI.