Mnogi roditelji žele da molitva postane dio obiteljskog života svaku večer prije spavanja. Žele djecu naučiti zahvalnosti, povjerenju u Boga pričom da ih čuva u noći i prati sljedeći dan. No kada dođe večer, djeca su umorna, jedno plače, drugo se smije, treće bi radilo zvijezde po boravku, četvrtom treba mijenjati pelenu, a roditelje uhvati strah uopće krenuti i ponestane im strpljenja.
Možemo li s djecom stvarno moliti u miru? Rijetko je to moguće i uvelike ovisi o tome koliko djece i koje dobi imamo. Očekujemo da molitva mora izgledati na određeni način i tu nastaje problem.
Djeca ne moraju razumjeti svaku riječ, niti cijelo vrijeme mirno sjediti. Stavimo naša očekivanja sa strane i pokušajmo u hodu postupno otkrivati Boga našoj djeci. Pokažimo im da je on prisutan tu kada se veselimo i kada plačemo, kada idemo jesti i spavati, kada se budimo, idemo u vrtić i školu ili na natjecanje. Postupno će i oni shvatiti da je ta kratka molitva ili zaziv vrijeme koje treba biti mirno i dostojanstveno. Dogode se večeri kada ćemo uspjeti izmoliti deseticu krunicu ili čak cijelu, uz koju će njih dvoje od četvero zaspati, a nekada ćemo se samo prekrižiti ili prepustiti njima da predvode molitvu „Anđele čuvaru mili“. Budimo realni, dogodit će se i da netko od roditelja ili djece zaspe prije nego što se uspio prekrižiti. Obiteljska večernja molitva ne mora biti duga. Važno je da bude iskrena i redovita.
Želim s vama podijeliti nekoliko koraka pomoću kojih molitva postaje dio našega obiteljskog života.
Započnimo jutro sa zahvalom za novi dan koji je pred nama i znakom križa. Na putu u školu i vrtić stavimo križ na njihovo čelo i zazovimo pri rastanku: „Nek te Gospod blagoslovi.“
Naučimo našu djecu da se pri sjedanju za stol pred obrok zajedno prekrižimo i uputimo našem Gospodinu kratku molitvu: „Dragi Bože, blagoslovi nas i ove darove koje ćemo primiti u tvojoj darežljivosti i podaj onima koji nemaju. Slava Ocu i Sinu i Duhu svetomu, kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.“
Kada se nađu pred preprekom, imaju problem s učenjem, domaćom zadaćom ili vježbanjem instrumenta za glazbenu školu, neka se povjere Bogu. Naučimo ih da u takvim trenutcima kratko zazovu Duha svetoga ili svoga anđela čuvara.
Izradite zajedno molitveni kutak u vašem domu. U njemu neka se uvijek nalazi Biblija, dječja slikovnica vjerskog sadržaja, molitvene kartice i krunice svakog člana obitelji. Dobro je da su djeci na dohvat ruke i da se sami njima mogu poslužiti.
Neka svako dijete na kraju dana kaže za što želi zahvaliti Bogu ili za koga želi moliti. Malom djetetu možemo pomoći pitanjima: „Što te danas razveselilo ili rastužilo?” ili „Kome je danas bila potrebna Božja pomoć?”
Povežimo molitvu sa stvarnim životom jer tako djeca uče da Bog nije prisutan samo u Crkvi već u njihovim svakodnevnim iskustvima. Dogodit će se da djeca budu nemirna i da netko izgubi strpljenje, ali ne odustajmo zbog nesavršenih večeri. Jednostavno pokušajmo ponovno sljedeći dan. I roditelji i djeca uče rasti u vjeri.
A što ako se djeca ne žele moliti?
Molitva nikako ne smije biti naredba. Trebamo imati na umu da djeca mnogo toga uče promatrajući nas. Pa pokažimo im da nam je molitva važna, a kada vide da mama i tata zahvaljuju Bogu, mole za druge, traže oprost i sami priznaju svoje pogreške, dobivaju živu sliku vjere. Upravo u našoj stvarnosti, sa svim njezinim izazovima i nesavršenostima, možemo učiti otvarati prostor za Boga.
Mali obiteljski izazov
Tijekom sljedećih sedam dana odvojimo svake večeri tri minute za zajedničku molitvu. Neka svatko kaže jednu stvar na kojoj je danas zahvalan i jednu osobu za koju želi moliti pa pođimo na spavanje nakon molitvi „Oče naš“ ili „Anđele čuvaru“. Ne obraćajmo pažnju na to jesu li djeca bila mirna nego zahvaljujmo što smo se zajedno na trenutak obratili Bogu. Iz tih kratkih trenutaka stvaraju se dragocjene navike i izlijevaju se blagoslovi na cijelu obitelj.
„Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18, 20)
Neka nas ova Riječ vodi prema cilju da i Isusa učinimo članom naše obitelji.