„Pogledaj moj novi mobitel“, pohvalio se Jan.
Njegov prijatelj Leo uzeo je mobitel u ruke istražujući njegove mogućnosti. „Hmm“, nezadovoljno je vrtio glavom. „Čudim se kako u imenik nisi zapisao najvažniji broj.“
„Kako nisam? Pa imam sve važne brojeve!“ branio se Jan pa počeo nabrajati: „Baka, djed, mama, stric, strina, tata, teta i ujak. Čak imam i tvoj broj, pogledaj!“
„Ali ipak ti netko fali“, Leo je bio uporan. Jan je bio posve zbunjen. Ponovno je pogledao popis u imeniku.
„Evo, fali ti Njegov broj“, Leo je pokazao svoj mobitel, a Jan je pročitao na glas ime koje je stajalo na ekranu: „Isus.“
„Ti me zezaš!“ Jan je odmahnuo rukom. „Pa Isus nema mobitel.“
„Naravno da ima!“ nije se dao Leo. „Pa kako bi se onda mogli čuti s njim?“
„Čekaj malo, ti meni želiš reći da se ti čuješ s Isusom?“ Jan je bio sav u čudu. „Pa zar On ne živi na nebu?“
„Tako je. I upravo zato što živi na nebu moram ga nazvati ako želim razgovarati s njim“, objašnjavao je Leo. „Pa kako ti razgovaraš sa svojim ujakom koji živi u drugom gradu? Nazoveš ga na mobitel, je l’ tako?“
„Da, ali…“ Jan je bio posve zbunjen. „Daj mi malo svoj mobitel!“ htio je provjeriti što će se dogoditi ako pritisne gumb za pozivanje Isusa.
„Hah, znao sam da je prijevara!“ uskliknuo je Jan. „Pa tu nema nikakvog broja, prazno je!“
„Da, prazno je“, smireno je nastavio Leo. „Znaš, katkad kada želim nazvati baku i pitati kako je ili tebe da se odemo igrati, u imeniku vidim Isusovo ime. I to me podsjeti da i Njemu želim puno toga reći. I kada ga želim nazvati napravim ovo“, Leo je zažmirio i desnom rukom dotaknuo čelo, zatim prsa, lijevo rame, pa desno i na kraju sklopio ruke.
„Taj znak križa je broj koji utipkam kada želim nazvati Isusa. Zatvorenih očiju, u tišini, slušam otkucaje svoga srca, to je kao onaj tu, tu koji čuješ dok čekaš da se uspostavi veza. I u jednom trenu osjetiš da se Isus javio, osjećaš da te sluša. Tako pažljivo. Želi doznati sve o tebi. Zanima ga kako si proveo dan. Želi znati što ti je bilo teško i naporno toga dana. Želi čuti o tvojim neznanjima i znanjima, pogreškama i uspjesima, bolima i radostima, razočaranjima i oduševljenjima, manama i vrlinama. Želi znati kako se drugi ponašaju prema tebi i kako se ti ponašaš prema drugima. Jednako se voli radovati s tobom kao i tješiti te. I znaš, nikad se ne ljuti na tebe, što god napravio. I uvijek ima rješenje za sve situacije! A kada završiš s razgovorom kažeš ‘Amen’. To je kao onaj crveni gumb na mobitelu.“
Leo je pričao Janu, ali njegove oči gledale su kroz njega, daleko, sve do neba. Gledale su u Isusa i bile su toliko radosne da se radost prelila na Jana koji je odlučno rekao: „I ja želim imati Isusov broj!“ i u mobitel je napisao „Isus“.
„Hoćemo li ga sada nazvati?“ upitao je Jan. Leo je kimnuo glavom pa su podigli desnu ruku i njome dotaknuli čelo i rekli „U ime Oca“. Zatim su rukom dotaknuli prsa uz riječi „I Sina“. Izgovaravši „I Duha Svetoga“ prvo su dotaknuli lijevo pa desno rame. Sklopili su ruke završivši riječju „Amen“. Primili su se za ruke čineći tako jednu cjelinu. Kratko su slušali otkucaje svoga srca. Tada je Jan progovorio:
„Isuse, danas sam posebno sretan! Sretan sam jer sam dobio novi mobitel. A posebno sam sretan jer sam dobio tvoj broj! Hvala Ti što te mogu nazvati kad god poželim. I hvala Ti što si mi dao prijatelja Lea!“ Te riječi izmamile su osmijeh na licima dječaka.
„Blagoslovi naše prijateljstvo!“ dodao je Leo. „Pomozi nam da uvijek budemo dobri jedan prema drugome, da si međusobno pomažemo i da naše razlike ne budu razlog za svađu nego za bolje razumijevanje i uvažavanje. Da radi mira i zajedništva znamo učiniti potrebnu žrtvu i naći kompromis.“
Dva prijatelja otvorila su oči. Pogledali su se i rekli „Amen“. Osjetili su kako su sada nekako još bolji prijatelji. Ponovno su napravili znak križa, dajući tako obećanje Isusu da će ga svaki dan nazvati.
Ostali su još malo u tišini, a onda je Jan rekao: „Znaš, osjećam da je Isus sretan, da ga je naš poziv uistinu razveselio. I osjećam da nam je iz zahvalnosti svakome u srcu ostavio po jedan poklon!“